Ravenski dokument o ekumenizmu

U povijesti i prema crkvenoj tradiciji, rimski je biskup „protos“, odnosno „prvi“ među patrijarsima Zapadnih i Istočnih Crkvi. Pa ipak, povlastice koje proizlaze iz toga prvenstva valja bolje proučiti i razumjeti, kako bi ih dvije tradicije uskladile. To je, vrlo kratko rečeno, zaključak do kojega dolazi važan dokument, koji je 15. studenog objavilo Mješovito međunarodno povjerenstvo za dijalog između Katoličke Crkve i pravoslavnih Crkvi. Dokument je rezultat posljednjega susreta Mješovitog povjerenstva, održanoga prije mjesec dana u Ravenni.
Tko je poglavar opće Crkve? Može li se odrediti osoba koja, i za katolike i za pravoslavne, zauzima prvo mjesto, iako u sakramentalnoj jednakosti i ravnopravnome dostojanstvu vlastitome svakom biskupu? Koju bi ulogu, i koje dužnosti trebao obavljati taj „prvi među jednakima“? Ta su pitanja bila u središtu razmišljanja članova Mješovitoga katoličko-pravoslavnoga povjerenstva, koje se od 8. do 14. listopada okupilo u Ravenni. Odgovor – koji se nalazi na koncu dokumenta sastavljenoga u 46 točaka i desetak stranica – može se ovako sažeti: katolici i pravoslavci se slažu o činjenici da se rimskoga biskupa – za katolike papu – smatra prvim među patrijarsima u cijelome svijetu, jer Rim je, prema izrazu Ignacija Antiohijskoga, Crkva koja predvodi u ljubavi. Međutim, ne slažu se oko „povlastica“ toga prvenstva jer, kako stoji u dokumentu, postoje razlike u shvaćanju, kako načina na koji bi se ono trebalo vršiti, tako i njegovih teoloških temelja i temelja u Svetome pismu.
Kako bi došao do ovih zaključaka, dokument iz Ravenne polazi od dva temelja: koncilijarnosti i autoriteta. Koncilijarnost, nazivana također sinodalnost, odražava – stoji u dokumentu – trojstveno otajstvo, i u njoj „druga“ ili „treća“ osoba ne pretpostavljaju „snižavanje ili podređenost“. Na isti način i Crkva posjeduje koncilijarnu dimenziju koja se izražava na tri razine: lokalnoj, regionalnoj i univerzalnoj. Glavni odgovorni za tu koncilijarnost jesu biskupi: sjedinjeni u zajedništvu – napominju nadalje stručnjaci Mješovitoga povjerenstva – ne samo da bi biskupi trebali biti sjedinjeni među sobom u vjeri, ljubavi, poslanju i pomirenju, nego oni imaju zajedničku odgovornost i isto služenje Crkvi. Autoritet proizlazi od Krista, temelji se na Božjoj Riječi, i preko apostola je prenijeta na biskupe i njihove nasljednike.
Nakon što su utvrđene te pretpostavke, dokument iz Ravenne analizira njihovu trostruku „aktualizaciju“ na tri spomenute razine. Na prvoj, lokalnoj razini, Crkva postoji kao zajednica okupljena Euharistijom, a vodi ju, izravno ili neizravno, biskup. To je zajedništvo okvir u kojemu se vrši sav crkveni autoritet – stoji u dokumentu. Već na toj razini, zajedništvo koje povezuje članove Crkve pokazuje se sinodalnim ili koncilijarnim, a biskup se stoga pojavljuje kao protos, odnosno prvi, poglavar zajednice. Slično tome, koncilijarnost i autoritet se izražavaju i na drugoj razini, onoj regionalnoj, na kojoj je očigledno zajedništvo s drugim Crkvama koje ispovijedaju istu apostolsku vjeru i dijele istu crkvenu strukturu. U 24. točki dokumenta citiran je kanon koji je prihvaćen i na Zapadu i na Istoku, a koji utvrđuje da biskupi iz svake nacije trebaju priznati onoga koji je prvi među njima, i smatrati ga svojim poglavarom, ne čineći ništa važno bez njegove privole, i isto tako da „prvi“ ne učini ništa bez suglasnosti svih, čuvajući tako slogu. Izraz takvoga općeg zajedništva su ekumenski sabori, na kojima su se, još od početka Crkve, okupljali, kako bi rješavali najvažnija pitanja, biskupi iz pet glavnih apostolskih sjedišta – Rima, Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema – i postupno iz svih drugih biskupija.
Posebice se na ekumenskim saborima prepoznaje aktivna uloga koju ima rimski biskup, kao najuglednija osoba među biskupima najvećih sjedišta. Pa ipak, neke od teškoća među katolicima i pravoslavcima nastaju iz njihova naziva „ekumenski“, koji je latinska Crkva dala saborskim skupovima održanima nakon raskola. Treba stoga i dalje bolje proučiti pitanje uloge rimskoga biskupa u zajedništvu svih Crkvi – zaključuje Mješovito povjerenstvo. Treba također proučiti i na koji način poučavanje o univerzalnome prvenstvu Prvoga i Drugoga vatikanskog sabora može biti shvaćeno i življeno u svjetlu crkvene prakse prvoga tisućljeća. Riječ je o vrlo važnim pitanjima za naš dijalog, i za naše nade u uspostavljanje punoga zajedništva – stoji na koncu dokumenta.