Uz biblijska čitanja 33. nedjelje kroz godinu, razmišlja don Dario Tičić

Sud, provjera! Na kraju dolazi konačni obračun. Jedna velika kozmička inventura! Nju će provesti Svedržitelj, Stvoritelj! Prorok Malahija gleda taj Dan. Bit će to Dan kojemu nikada Noć neće obaviti obzor. U njemu će se vidjeti samo one prave, nepatvorene vrijednosti koje će trajati u svu vječnost. Čovjek današnjice, a teško se oteti tome dojmu, živi kao da nikada neće umrijeti. Naime, smrt je jedina sigurna činjenica koja će se svakako dogoditi u životu svakoga pojedinca. To će biti; bio on toga svjestan ili ne. Međutim kada bi stalno razmišljali o toj stvarnosti nestanka za ovaj materijalni svijet, ne znam što bi se s nama dogodilo. Vjerojatno bi poludjeli! A ipak, kršćanski način života, eshatološki je nastrojen, ili bi barem to trebao biti. Prvi su kršćani živjeli u misli „već da, još ne“. Živjeli su život na zemlji. Bili su zapravo s druge strane života. U stremljenju i nastojanju da ih vlastito življenje dovede ka vječnosti, u kojoj će uživati u plodovima životne borbe na zemlji. U onaj će Dan ostati samo ono što će pred Bogom imati vrijednost. Najpotresnije će biti to što će svako ljudsko biće vidjeti sebe onako kako će nas Bog gledati – kroz „naočale vječnosti“!
I ta neminovnost nas koji puta straši i ozbiljno zabrinjava. Dobro da je tako! To nas čini budnijima, spremnijima! Svatko od nas poznaje zlatne uzlete i niske padove pred Bogom. Pustimo sada što govori svijet! Bog je važniji, i koji to uspiju u životu shvatiti, pravi su kršćani. Kršćanski je zadatak, živjeti i uvijek biti spreman na susret s Vječnošću. Gledajući od početka naše bivovanje na zemlji, svaki je dan u konačnici spremanje na taj susret. Pavao potiče Solunjane da u miru rade i kruh svoj jedu (usp. 2 Sol 3,12).
Možemo veoma lako upasti u lažnu sigurnost. I Isus je danas apokaliptički raspoložen. Oko njega se svi dive krasnoj građevini Hrama, koji predstavlja stanoviti simbol nacionalnog ponosa i prkosa nasuprot divljaštvu poganstva rimskog okupatora. Hram, koji bi trebao biti susretište Boga i čovjeka, zapravo to nije. Utvrda je to društvene sigurnosti i blagostanja svećeničkoga staleža. Tu se živi od kulta i žrtava, uživa u časti i povlasticama, a Bog zajedno s malim čovjekom, odavna su nestali. Zato sve to mora nestati, propasti! I bi tako! Eno danas u Jeruzalemu, ostade samo zid, Zid plača! Isus je živio i izgovarao svoje misli prije dvije tisuće godina. Zadubimo se u njegovu poruku o lažnim prorocima, o ratovima, potresima, pošastima, progonstvima zbog Njegova imena. Ali on je svevremen, uvijek aktualan, njega slušajući i njegove današnje riječi, kao da ste zavirili u današnje medije. Kao da ste se našli s Isusom na jednom od trgova velikih današnjih svjetskih metropola i govori vam gledajući sve oko sebe. Naviješta krv, znoj i suze. I koji je zaključak?! Da je sva ljudska povijest satkana od zbiljnosti dolaska Dana koji nikada neće završiti. Nema mira na zemlji dok ga Bog ne dade! Ne se bojati, ne biti zabrinuti! Naše je da budemo postojani, da se trudimo biti vjerni. Onda će to biti i naša radost, duboka i trajna sreća, koja će uvijek trajati pa makar svijet nestao! (usp. zborna molitva 33. ned. kroz godinu).
Tá Vječnost je ipak Vječnost!