Uz biblijska čitanja 32. nedjelje kroz godinu, razmišlja Dario Tičić

Bilo je to, ne tako davne 2003. godine. Bio sam na službi župnika u dugootočkim župama u Zadarskoj nadbiskupiji, Salima, Žmanu i Luci. U ovoj posljednjoj, župljanka mi je bila jedna pučka pjesnikinja. Napisala je pjesmu o pokojnim mještanima koji sada počivaju u smiraju lučke vale kod sv. Stjepana. Sve bi bila idila, da mi nije, jednom zgodom o Dušnome danu, gledajući na groblje rekla: „Ovdeka je mir, ma ča je tamo?!“ Hm, ovdje je sve mirno, a što je tamo, s druge strane svega ovoga?! Oprostite ako sam bio malo previše osoban, ali mi se učinilo zgodnim promišljati, s ovakvim početkom, nad porukom današnje nedjelje.
Ljudi su kroz svu povijest razmišljali o vječnosti, o zagrobnome životu. Egipćani su gradili piramide, Rimljani veličanstvene mauzoleje, Grci hramove u čast pokojnima, Slaveni, dok se nisu pokrstili, stavljali su hranu i oružje zajedno s pokojnikom u grob. Mogli bismo nabrojiti mnoštvo primjera o toj, nazovimo vjeri koja se očitovala na takav način.
Sedmero braće, sinova jedne majke, iz druge knjige o Makabejcima, zasigurno nisu imali takvu vjeru u uskrsnuće, ili bolje rečeno, vjeru u zagrobni život, zajamčenu materijalnim vrijednostima ovoga svijeta. Oni se odrekoše čak i života na ovome svijetu, da bi, protkani vjerom u Živoga, zadobili pravi, istinski život. Bez premca, junačko je to djelo bilo, u krvi završavati ovozemaljski život, znajući da ih čeka onaj drugi, čovječniji, bez mržnje, požude i jada ove „suzne doline“ ali ne i bez ljubavi. Ta od Ljubavi, Boga, sve dolazi! Postavlja se pitanje, što mi to nazivamo smrću?! Prestanak rada srca, blokiranje moždanih funkcija, zaustavljanje cirkulacije, početak truležnih promjena...?! Smrt; nje se bojimo! Neka nitko ne govori da se smrti ne boji! A Bog ne želi smrt, onu pravu, vječnu smrt, Bog nikome niti želi niti ju ikome dodjeljuje. „A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!“ (usp. Lk. 20,38)
Kad čovjek sam sebe odbaci od Boga, to je taj „neživot“, to je ta prava vječna smrt. A Saduceji, koji nisu vjerovali u uskrsnuće, provociraju Isusa. Pokojna žena sa još sedmoricom takvih muževa, o uskrsnuću čija će ona biti?! Vidimo sada kako se razmišljalo?! Tamo gdje nema niti vremena niti prostora, tamo gdje je ljudsko biće preobraženo u svakome smislu, tamo vlada novi način života koji se ne može uspoređivati s ovim našim. Ovo što mi nazivamo smrću, to je bolna selidba s ovoga svijeta!! Ne ustaju koji su mrtvi zauvijek, oni su umrli u odvojenosti od Boga. Nakon svega, kada se sastanu duša i tijelo, na proslavu ili sramotu o posljednjem danu, tada će se zapravo vidjeti sva veličina čovjekova kroz prizmu vječnosti! Zašto bi čovjek nestao zauvijek? Vidite, stari su nazivali groblje dormitorium – spavaonica; oni koji spavaju oni se bude. Oni u vječnoj smrti – nema za njih života vječnoga. Ako je vječni život drugovanje s Bogom cijelu vječnost, vječna je smrt – biti cijelu vječnost bez Boga – to je pakao!! A nije on Bog mrtvih! Pavao, apostol naroda, pouzdanjem u Boga ohrabruje Solunjane. „U Tebe se, Gospodine, ufam: o da ne budem postiđen dovijeka“ (Himan Tebe Boga hvalimo). Gospodin ne želi da budemo postiđeni dovijeka! Znate, moramo mu pomoći!