Danas, na općoj audijenciji, papa Benedikt XVI. pred mnoštvom hodočasnika nazočnih
na trgu svetog Petra, po kišovitom vremenu, osvrnuo se na lik sv. Maksima iz četvrtoga
stoljeća. Krajem četvrtog stoljeća i početkom petog, još je jedan crkveni otac, nakon
svetog Ambrozija, odlučno pridonio širenju i učvršćenju kršćanstva u sjevernoj Italiji.
Bio je to sveti Maksim, kojega nalazimo 398. godine, godinu dana nakon Ambrozijeve
smrti, kao biskupa Torina. Vrlo je malo podataka o njemu, ali je zauzvrat do nas stigla
zbirka od oko devedeset njegovih propovijedi (Sermones). Iz njih je vidljiva ona duboka
i životna veza biskupa sa svojim gradom, što je jasna dodirna točka između biskupske
službe Ambrozijeve i Maksimove kazao je Sveti Otac. Pred teškim napetostima koje
su ometale uređeni građanski suživot, Maksim je uspio okupiti kršćanski narod oko
svoje osobe pastira i učitelja. Gradu su prijetile skupine raspršenih barbara koji
su, stigavši preko istočnih udolina, krenuli prema zapadnim Alpama. Stoga su u Torinu
bile smještene vojne jedinice, a grad je u kritičkim trenucima postajao sklonište
narodu koji je pobjegao sa sela i urbanih središta koja nisu imala zaštitu. Maksimovo
djelo, pred takvim stanjem, svjedoči o njegovu naporu da se suprotstavi degradaciji
građanskoga života i raslojavanju. Premda je i dalje teško odrediti socijalni sastav
naslovnika njegovih propovijedi, čini se da je Maksimovo propovijedanje - ne ulazeći
u rizik generaliziranja - bilo upravljeno na osobiti način izabranoj jezgri kršćanske
zajednice u Torinu, sastavljenoj od bogatih zemljoposjednika koji su svoje posjede
imali oko torinskih sela, a kuću u gradu. Bila je to sjajna pastoralna odluka ovoga
biskupa koji je u toj vrsti propovijedanja vidio najučinkovitiji put održavanja i
učvršćivanja svoje veze s narodom nastavio je dalje Benedikt XVI. Želimo li oslikati
u tom smislu Maksimovu službu u njegovu gradu, mogli bismo navesti ovdje primjer Propovijedi
17 i 18, posvećenih uvijek aktualnoj temi, temi bogatstva i siromaštva u kršćanskim
zajednicama. I na tom području grad je doživljavao teške napetosti. Bogatstva su bila
akumulirana i skrivana. "Ne misli se na potrebe drugoga", ogorčeno izjavljuje naš
biskup u 17. propovijedi. "Doista, mnogi kršćani ne dijele ono što je njihovo, nego
i orobljuju i ono što pripada drugima. I ne samo, kažem, da skupljajući svoj novac,
ne donose ga do nogu apostola, nego i odvlače od nogu svećenika svoju braću koji traže
pomoć". I zaključuje: "U našem gradu mnogi su gosti i hodočasnici. Činite ono što
ste obećali" prianjajući uz vjeru, "da se ne bi i o vama reklo ono što je bilo rečeno
o Ananiji: 'Niste slagali ljudima, nego Bogu'" (Propovijed 17,2-3) istaknuo je papa
Benedikt XVI. U konačnici, povijesna i književna analiza pokazuje sve veću svijest
političke odgovornosti crkvene vlasti, u kontekstu u kojem je ona počela zamjenjivati
civilnu vlast. To je zapravo linija razvoja biskupske službe u sjeverozapadnoj Italiji,
počevši od Euzebija, koji je "kao monah" prebivao u svome Vercelliju, pa sve do Maksima
Torinskoga, postavljena "poput straže" nad najvišom stijenom grada. Jasno je da je
danas povijesni, kulturni i socijalni kontekst različit. Današnji kontekst onakav
kako ga je ocrtao moj časni prethodnik u pobudnici Ecclesia in Europa, gdje daje preciznu
analizu izazova i znakova nade za Crkvu u Europi danas (6-22). U svakom slučaju, zanemarivši
promijenjene uvjete, ostaju i dalje važeće obveze vjernika prema njegovu gradu. Splet
dužnosti "poštena građanina" i onih "dobra kršćanina" nije nestao – istaknuo je nadalje
Papa. Zaključno, dobro je možda spomenuti što sam napisao prije koju godinu u Doktrinalnoj
bilješci o nekim pitanjima koja se odnose na obveze i ponašanje katolika u političkom
životu (24. studenoga 2002.). Podsjećajući na pastoralnu konstituciju Gaudium et spes,
ova Bilješka nastojala je rasvijetliti jedan od najznačajnijih vidova jedinstva kršćaninova
života: sklad vjere i života, Evanđelja i kulture. Sa svoje strane, Koncil poučava
vjernike "da nastoje svojim zemaljskim dužnostima vjerno udovoljavati, i to vođeni
evanđeoskim duhom. Ostavljaju istinu oni koji zato što znaju da ovdje nemamo stalna
prebivališta, nego da tražimo buduće, misle da zbog toga mogu zanemariti svoje zemaljske
dužnosti, zaboravljajući da ih sama vjera još više obavezuje na njih, svakoga prema
njegovu pozivu" (br. 43). Slijedeći nauk svetog Maksima i mnogih drugih otaca, usvajamo
i mi želju Koncila, da se vjernici sve više vesele što mogu "sve svoje zemaljske djelatnosti
obavljati tako da ljudska, obiteljska, profesionalna, znanstvena ili tehnička nastojanja
ujedinjuju u životnu sintezu s religioznim vrednotama pod čijim se uzvišenim vodstvom
sve upravlja na slavu Božju (ibid.) – zaključio je na kraju papa Benedikt XVI. Na
audijenciji je bio nazočan i veliki broj hrvatskih hodočasnika iz Domovine i Njemačke.
Papa ih je srdačno pozdravio ovim riječima: „Od
srca pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, osobito vjernike župe Svetoga Marka iz
Zagreba te mlade iz Sindelfingena, Esslingena i Ludwigsburga. Upoznajte i oduševljeno
slijedite primjere svetaca koji su Boga zavoljeli iznad svega i posvetili mu sav svoj
život. Hvaljen Isus i Marija!“Poslušajmo dojmove nekih naših hodočasnika: