Uz biblijska čitanja 30. nedjelje kroz godinu razmišlja don Dražen Kutleša

Ove nedjelje razmišljamo o dva različita pristupa molitvi: onaj farizejski tj. oholi i onaj pobožni kojega vidimo kod carinika. U Isusovo vrijeme pobožni ljudi molili su se tri puta na dan: u 9 sati prije podne, u podne i u 3 sata poslije podne. Na poseban način su držali do molitve u Hramu. Zbog toga su nastojali što više moliti u Hramu jer su smatrali da je takva molitva uzvišenija i dostojnija Boga. Isus je uzeo za primjer dva čovjeka koji se mole u Hramu.
1) FARIZEJ dolazi redovito na molitvu svaki dan. Gledajući realno on nije došao razgovarati s Bogom, nego razgovarati sa samim sobom. Onaj koji iskreno moli uvijek se obraća Bogu i samo Bogu. Farizej se nije došao moliti nego da bi se pohvalio pred Bogom.
Židovski zakon je propisivao samo jedan obvezujući post. Ali oni koji su htjeli imati posebne zasluge postili su svakog ponedjeljka i četvrtka. Vrijedno je spomena da bi se tih dana u Jeruzalemu održavao sajam i grad je bio pun ljudi. Oni koji su postili objeljivali su svoja lica, oblačili su poderanu odjeću i upravo tih je dana njihova pobožnost dobivala najveću moguću pozornost. Farizeji su se držali i propisa o davanju desetine pa čak i na neke stvari na koje nisu bili obvezni.
Možemo postaviti pitanje: zašto Isus tako izričito proziva farizeje? Isus nema ništa protiv propisa koje obdržavaju, dapače kaže: „činite ono što vam zapovijedaju ali nemojte ih slijediti“. Isusa i sve nas kod farizeja smeta njihova oholost i dvoličnost. Smeta nam što takvi ljudi nemaju pred sobom zakon ljubavi prema bližnjem nego samo slijepo provođenje zakona. Zabilježena je molitva jednog rabina koji je ovako molio: „Hvala ti, Gospodine, što mi je mjesto među onima koji sjede u Skupštini, a ne među onima na uličnim trgovima. Dižem se rano ujutro i oni se dižu; dižem se s riječima zakona na ustima, a oni s ispraznim riječima. Radim i oni rade; ja radim i primam plaću, a oni rade i ne primaju plaću. Putujem i oni putuju; ja putujem prema novom životu koji dolazi, a oni prema jami uništenja.“ Također nalazimo zapisano kod rabina Simeona ben Jocaija: »Ako na svijetu postoje samo dva pravednika, to smo moj sin i ja; ako postoji samo jedan, onda sam to ja!» Isus naprotiv traži od nas da kad sve učinimo što smo mogli, učinili smo ono što je bila naša dužnost. Možemo udovoljiti propisima zakona, međutim, svatko tko slijedi zakon ljubavi zna da se nikada ne može udovoljiti propisima ljubavi.
Možemo zaključiti da farizej nije išao moliti, nego je išao informirati Boga o tome kako je bio dobar, tj. pokazivao je samo svoju oholost.
2) CARINIK stoji iza svih, da ga netko ne bi vidio, i ne usuđuje se ni podignuti pogled prema Bogu. Budući da je bio samo grešnik, on vapi „Bože budi milostiv meni grešniku“. I, reče Isus, „tom je poniznošću carinik pridobio Božju naklonost“. Ova prispodoba stavlja pred nas tri bitne stvari o molitvi.
1) Nema čovjeka koji je ohol, a da se želi moliti. Nebeska vrata su tako uska da nitko ne može kroz njih proći, a da ne sagne svoja koljena. Oholu čovjeku trebaju velika i široka vrata da bi ušao u Nebesko kraljevstvo, uz to ga moraju i drugi zapaziti.
2) Čovjek koji prezire svoga bližnjeg ne može moliti. U molitvi se ne izdižemo iznad naših bližnjih. Trebamo uvijek imati na pameti da smo dio velike vojske grešnog, trpećeg i patničkog čovječanstva koji kleči pred tronom božanske milosti.3) Istinska molitva se događa kad naše duše usmjeravamo prema Bogu. Nema sumnje da je bilo sve istina što je farizej rekao. Postio je. Precizno je davao poreze. Nije bio poput drugih ljudi. Nije bio kao poreznik. Međutim, pored svega toga, ne bi bilo ispravno postaviti pitanje: “jesam li dobar kao moj bližnji“ nego „jesam li dobar kao Bog“? Sve ovisi o tome s čime sebe uspoređujemo. Ako bi pokušali usporediti svoj život s Isusovim, možemo samo reći: „Bože milostiv budi meni grešniku“.