Recenzija knjige - Boris Rotar

Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti objavila je ovih dana monografiju Marine Baričević o Branki Hegedušić, slikarici koja je svoj trag ostavila u ilustracijama knjiga, fresko slikarstvu i dizajnu tekstila i čipke. O knjizi govori Boris Rotar.
Zapostavljena između snažnih opusa oca kipara Roberta Frangeša Mihanovića i muža slikara Krste Hegedušića, ali i majke Eugenije - Ženke Kopač Frangeš, izrasla je u snažnu umjetničku ličnost kao rasna mladica obiteljskog stabla iz čijeg je pera iznikla i naša himna «Lijepa naša domovino».
Prvi dio slikaričina rada bio je crtački, i to u Zemlji, grupi umjetnika stvorenoj 1929. godine, a zabranjenoj 1935. Godine 1934. pojavljuje se na izložbi u Umjetničkom paviljonu uzevši pseudonim Branka Kristijanović, čini se po zagrebačkom kanoniku s kraja 19. stoljeća, Ignjatu Kristijanoviću koji je pisao stihove u pučkom, kajkavskom dijalektu u kojem je napisao i gramatiku. Diktatom naravi bira crtež i u duhu grupe preferira karikaturalni izraz, grotesku i na taj način slika tzv. gradsku elitu na zabavama, kupalištu, nazivajući te svoje gotovo krokije reportažama. Držeći se one Matissove da ne pravi razlike između ilustracije za knjigu i platna, Hegedušićeva ilustrira i oprema antologijska djela hrvatske književnosti Držića, Barakovića, Matije Vlačića, Zoranićeve «Planine» te «Narodne pripovijetke» Maje Bošković Stulli, a njezini radovi u mapi «Narodne nošnje u Jugoslaviji» pokazuju iznimno poznavanje izvornog narodnog stvaralaštva, bilježeći posljednje trenutke bogate pučke kostimerije, pokazujući bogatstvo narodnog odjevnog inventara svedenog na boju i oblik. I za hrvatsku slikovnicu kakvu se htjelo stvoriti 1946. ilustrira one Gustava Krkleca jednostavnim crtežom, čistih i živih zagasitih boja dajući prednost opet ruralnom, idilične prizore ribolova na rijeci, seosku krušnu peć, rad za tkalačkim stanom što se baš nije svidjelo onima koji su željeli da dominira urbani ambijent. Ipak, bila je prva koja je pokušala realizirati estetski dobru i pedagoški razumljivu domaću slikovnicu. Treći dio opusa autorica je nazvala asamblaž, ostajući opet na tragu groteske i nadrealizma kad stavlja u drvenu kutiju cvikere, krzno bijele lasice, lepezu, gipsanu šaku s orukavljem od čipke i niz sličnih stvarčica posve na tragu umjetnosti 50-tih godina. Nazvala ih je Abbazzia, od I do IV Cognac viribus unitis i Honoris causa u maniri nadrealistričke poetike. Kako zapisuje njezin suprug, profesor Krsto Hegedušić, može se vidjeti kako crni humor doveden do sarkazma može biti društveno angažiran. Bila je prva žena koja je izvela fresku veličine 20 četvornih metara u Gradskom podrumu u Zagrebu. U knjizi je odlična studija freske Hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj koju je Branka Frangeš-Hegedušić s grupom umjetnika načinila i koja nije, nažalost, realizirana 1943. po ideji arhitekta Freudenreicha i slikara Ive Kerdića. Posebno mjesto u našoj povijesti likovnosti ova je umjetnica zauzela dizajnirajući čipku, proučavajući je i napisavši povodom jedne izložbe u Francuskoj da je naša čipka imala upliv i na razvitak svjetskog čipkarstva. Izvore takvim tvrdnjama nalazila je u ostacima zlatnih čipaka pronađenih u grobovima hrvatskih knezova i kraljeva. Poticala je razvoj čipkarstva u Lepoglavi i na Pagu, bila profesorica i dekanica naše prve Akademije primijenjene umjetnosti, ugašene već 1955., nakon osnutka 1949. godine. Marina Baričević načinila je ovom knjigom pionirsko djelo, sabravši razasute radove i napise o ovoj zanemarenoj umjetnici, davši mjesta i odabranim kritikama o njezinom djelu koje su redom pozitivne. Izniman život i bogat stvaralački životopis vrsne hrvatske intelektualke ovom je knjigom zasigurno dobio dostojan hommage, a mogao bi biti odličan poticaj da se jednom retrospektivnom izložbom oda počast ovoj, u mnogo čemu posebnoj, začetnici primijenjene umjetnosti u Hrvatskoj.