Uz liturgijska čitanja 26. nedjelje kroz godinu, razmišlja don Marijan Franjčić

Čini se da je ova parabola adaptacija jedne tradicionalne priče egipatskog podrijetla. Ne treba je doživljavati kao opis zagrobnog života. To je pomalo kao da čitamo o nečijem dolasku u raj na čijim se vratima nalazi Sveti Petar i postavlja pitanja novopridošlici.
Isus nas ne želi zaplašiti, već nas naučiti ili podsjetiti na nešto, kako ne bismo promašili život.
Ova se, dakle, perikopa ne smije alegorizirati, niti tumačiti doslovno, jer bi tako postala lekcija o paklu i dokaz Božjeg osvetničkog stava prema grešnicima. Njezina je nakana najprije da pobije farizejsku nauku o gospodarskom blagostanju kao dokazu pravednosti i svetosti. Drugo, osuđuje zloupotrebu bogatstva, naglašavajući opasnost njegova negativnog utjecaja na čovjeka, jer može čovjeka zatvoriti pred braćom koja su u nevolji.
Isus je živio u siromašnom društvu. Oni koji su prvi slijedili Isusa nadali su se da će on biti kraljevski mesija koji će obnoviti suverenitet židovskog naroda, vratiti Izraelu sav njegov duhovni i politički sjaj. No Isus nije došao zavladati svijetom, već stvoriti kraljevstvo ljubavi. Nije se prepustio iskušenju da bude politički mesija. To, međutim, ne znači da politička i socijalna stranka kršćanskog milosrđa ne postoji.
Zao bogataš iz parabole misli samo na sebe i ne zanima ga niti brine išta drugo. Abraham, koji se pojavljuje u ovoj paraboli, bio je dosta bogat, čak jako bogat. A na pravoj je strani. U čemu je onda razlika između ova dva lika bogataša?
Lazar i Abraham imaju ime dok ga zao bogataš nema. U paraboli su navedeni samo njegovo bogatstvo i život koji si je mogao priuštiti... kao da on ne postoji osim kroz svoje bogatstvo. Kao da je zbog bogatstva izgubio ime, identitet, dušu. Kao da je imovina zamijenila njegovu ličnost, kao da ga određuje isključivo njegovo bogatstvo. Koliko li je samo puta prošao pored Lazara a da ga nije vidio, a da nije na njega skrenuo pozornost. Ako ga je i pogledao taj pogled nije nimalo promijenio Lazarovu situaciju. On nije nimalo promijenio ni život bogataša. To je bio uzaludan pogled. On je tako živio, živio je svoj život, blizu drugih ljudi, jedva ih primjećujući.
Kad je riječ o Bogu, Mojsiju i Prorocima, Svetom pismu, oni su mu bili tako beznačajni. Ali je ipak mogao Abrahama nazvati Ocem. No, to je otprilike sve što je znao o svetim tekstovima. Njegov život bio je drugdje, u užicima jer si ih je mogao priuštiti. Imao je veliko bogatstvo, no to je sve što je imao i zbog toga je izgubio ime. Dakle on je osoba koju je Bog stvorio na svoju sliku, pozvana da stvori odnos s Bogom.
Siromasi, njih je još mnogo. Problem je u tome što ih ne vidimo, što između nas i njih postoji jaz. Siromah je onaj kojemu sam ja potreban da bi mogao živjeti, da bi preživio. To je moj supružnik, moje dijete, moji roditelji kojima je potrebna moja pažnja, koji traže moju nježnost. To je osoba iz mog okruženja kojoj je propao brak koji bijaše cilj njena života. To je moj susjed koji je očito vrlo bogat, no koji je upravo izgubio posao, a samim time i samopoštovanje. To je umirovljenik kojemu se prihodi smanjuju zbog gospodarske situacije…
Ova nas parabola poziva da mjerimo i artikuliramo svoj život prema Božjoj riječi kako bismo baštinili vječni život. Lazar je Isus koji se spustio sve do praga naših kućâ; Isus bez odjeće, koji krikom traži vode.
Ne oklijevajmo djelovati kao što je oklijevao zli bogataš…