Uz liturgijska čitanja XXV. nedjelje kroz godinu razmišlja velečasni Marijan Franjčić

Današnja čitanja nisu međusobno povezana, osim što prvo i treće spaja neka tanka nit: neki gospodarski račun, «nepravedno bogatstvo» prevladavaju vjerskim prizorom, ali perspektive su prilično različite, te dovode do nejednakih zaključaka.
Ne mogu se miješati vjera i nepravda, kult i prijevara, Božja slava i ponižavanje čovjeka, slavljenje Svevišnjega i iskorištavanje slaboga. Danas pak je čovjek zaboravio Boga, pa mu ni čovjek više nije čovjek.
Prispodoba o nepravednom (ili lukavom) upravitelju nije poučna u pozitivnom smislu, ne mora se spašavati «njezin moral» (pa ni onaj laički). Treba naprotiv pogoditi glavnu pouku. Mi očekujemo da će nelojalan i nepošten upravitelj biti osuđen. Zašto čestitati nepoštenom upravitelju na mudrom postupanju? Isus nam možda pokušava objasniti ozbiljnost nekih situacija te nužnost brzog zauzimanja stajališta. Kad se radi o njihovim vlastitim interesima, muškarci i žene pokazuju genijalnost i odlučnost. Kršćani i kršćanke trebali bi pokazati jednaku spretnost u širenju evanđeoske poruke. Dolazak kraljevstva o tome ovisi, mir o tome ovisi.
Govorimo o miru, no događaji koji su se odvili 11. rujna 2001. skrenuli su pozornost Sjedinjenih Država na terorizam. U Iraku je sve više ubojstava, kao i u Rusiji, Čečeniji, Palestini... Kako muškarci i žene mogu ići do takvih ekstrema da žrtvuju vlastiti život i živote drugih? Možda iz očaja? Tu su i svi oni nesretnici koji su više-manje zaboravljeni u Darfuru, tu je i irački narod, čija je nafta možda predmet žudnje, zatim djeca koju je cijeli svijet zaboravio i na tisuće koji svakoga dana umiru od gladi. Za mnoge nesretnike svaki je dan 11. rujna.
Koji je uzrok te nesreće? Igra li pohlepa bogatih u tome ulogu? Novac može biti dobar sluga, no on je uvijek loš gospodar. Treba ga koristiti u duhu siromaštva i slobode.
Evanđelje govori o siromaštvu srca koje ne ovisi o ekonomskom i društvenom položaju osobe, o siromaštvu svih onih koji se ne vežu bezglavo za zemaljska dobra. Potrebno je razjasniti prioritete našega svijeta.
To vrijedi i za nas. Naše živote remete problemi koji nas opsjedaju i čine nervoznima. Mir dolazi kad su nam jasni naši vlastiti prioriteti. Nedostatak mira u srcu možda je znak za uzbunu koji nam pokazuje da je nešto ili netko zasjeo na prvo mjesto. Ne možemo služiti dvama gospodarima: Bogu i drugoj osobi, pa čak ni nama samima! Što nas sprečava da upoznamo pravi mir, taj unutarnji mir, koji se nalazi u samoj srži sukoba, problema...? Što nas muči? Zbog čega nam je nelagodno, zbog čega smo nesigurni, smrvljeni, gubimo svaku želju za radom?
Mir dolazi kad Bogu damo prioritet nad svim ostalim. Mir je plod našeg i tuđeg oprosta. Mir nam napušta srce svaki put kad zaniječemo ono što mislimo da je ispravno ili djelujemo suprotno onome u što vjerujemo.
Ne možemo istodobno služiti dvama gospodarima.
U Lukinu evanđelju perikopa se nastavlja: «Sve to slušahu farizeji, srebroljupci, i rugahu mu se. On im reče: Vi se pravite pravedni pred ljudima, ali zna Bog srca vaša. Jer što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom» (16,14-15). Farizeji su bili primjerni vjernici.
Postoji uvijek opasnost da srce «pobožnih» kuca na krivome mjestu. Onda njihov stalan govor o Bogu postaje «ruganje» Bogu.
Stoga opomena ima duboko opravdanje! Djelujmo, krajnji je čas.
Neka nas ova nedjelja ojača u stalnom nastojanju da mislimo i djelujemo onako kako vjerujemo!