Recenzija knjige - B. Rotar

Enzo Bettiza stvorio je romanom „Egzil” dokumentarističku, autobiografsku, ali i psihološki tankoćutnu prozu o negdašnjem Splitu. O knjizi govori Boris Rotar.
Bettiza je poznati talijanski novinar koji je vrlo ugledno ime stvorio pišući, vrlo često kao dopisnik iz Beča, Moskve, Berlina, Beograda, za najutjecajnije talijanske dnevnike i revije. Od 1953. javlja se i romanima. Rođen je u Splitu 1927. i „Egzil“ je pisan kultiviranim stilom književnog znalca koji neprestance pokazuje i kako je odličan publicist, pa je roman i traktat o Splitu od Dioklecijanova vremena kojemu se doduše vraća na samom kraju, tražeći u tom misterioznom caru nadahnuće za misao o samoizolaciji kao nekom usudu pravih Splićana. I sam rođen u kući osnivača prve i najveće tvornice cementa u Splitu koju je djed utemeljio još u vrijeme Napoleonove Ilirije, Bettiza ispisuje kronisteriju svoje obitelji talijanskih korijena, ali neprestano u skladnom suživotu sa slavenskim življem, kako on naziva ipak većinom hrvatski i manje srpski, koji mu obilježavaju splitsku mladost. Ne želeći nikada pravocrtno pisati svojevrsni bildungsroman poput Budenbrokovih, Bettiza to stalno i čini pa ovaj moderno fragmentarno koncipirani roman u kojem su imenom i prezimenom glavni likovi iz njegove obitelji, kad mu se učini sličnim, uspoređuje s velikim imenima likova iz poznatih djela Tolstoja, Dostojevskog, Manna, ali mu ni manje poznati autori nisu strani. Roman je pun portreta obiteljske geneologije, od negdašnjih studenata u Beču koji s diplomama dolaze u Split i nastavljaju uspješnu poslovnu djelatnost, pa do vlastitih asocijacija o prvoj djetinjoj zaljubljenosti u vlastitu učiteljicu u vrijeme zadarskog školovanja. Asocijativnost je način na koji autor prolazi kroz gusto tkivo svog romana pa će tu godine njegovog moskovskog dopisništva biti prigoda da se raspriča o pravoslavnom obredu, ali i da ispiše nadahnute stranice o genijalnom dominikancu, kako naziva misionara Juraja Križanića koji je zagovaranjem jednog jedinog panslavenskog jezika utemeljenog na arhajskom hrvatskom, davao poticaj ruskom caru da pokrene oslobodilački rat protiv otomanskog cara. Pisac priznaje da mu je izuzetni slavenofilski pothvat njegovog sunarodnjaka pomogao da pronađe dio sebe koji je izgubio egzilom. Upravo srodnost jezika koji je razumio pomogla mu je da iziđe iz bolesti iskorijenjenosti koja ga je pratila velikim dijelom života. Iako i svojevrsni memento negdašnjeg Splita, života bogate posjedničke obitelji gdje su opisi kuhinje i svih mogućih jestvina koje su se spremale od talijanskih, austrijskih, hrvatskih, bosanskih, mađarskih i tko zna kojih sve ne pravi kompendij kulinarskih vještina, poznatih splitskih ljudi onog vremena, od znamenitog arheologa Frane Bulića, raznih atentatora do splitskih ridikula, čitalac će u ovoj knjizi pronaći i autorovo razmišljanje o Domovinskom ratu u Hrvatskoj gdje on upravo širinom svoje erudicije i usprkos negdašnjih autonomaških obiteljskih korijena, brani Hrvatsku pred svijetom opravdavajući njezinu borbu za samostalnost. Čitalac se ove knjige vjerojatno neće posve složiti s autorom u svim njegovim interpretacijama mahom splitske prošlosti, no ova knjiga ostaje kao jedan zakašnjeli, ali upravo stoga vjerojatno domišljeniji, proživljeniji, osobniji doživljaj iskorijenjenog čovjeka koji je uspio poniranjem u sebe ispisati rijetko dojmljive stranice o tome što zapravo egzil znači. U vrijeme sveopće globalizacije koja zapravo podrazumijeva i velike prisilne migracije širom svijeta, a koje su Hrvati i u prošlosti veliki sudionici, ova knjiga čita se s užitkom i pozornošću. I ovom svojom knjigom splitskih memorabilija Bettiza je pokazao da je egzil na žalost doista univerzalni problem.