„Snijeg“ je knjiga prošlogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade turskog romanopisca
Orhana Pamuka. O knjizi govori Boris Rotar.„Snijeg“ je upravo knjiga koju je prošle
godine Nobelov komitet odabrao kao najbolju. Iako je ovaj romanopisac već objavio
više romana, upravo „Snijeg“ je zainteresirao švedske akademike. Roman je opširna
priča o političkom izgnaniku koji je izbjegao u Njemačku, malo od straha pred političkim
zbivanjima u Turskoj koji za njega nisu završili pozitivno, a malo i svojom voljom.
Živeći od socijalne pomoći bavi se poezijom i Ka, kako se voli skraćeno nazivati,
životari svoj samački frankfurtski život. Nakon dvanaest godina odlučuje se vratiti
u svoju zemlju i odlazi u granični grad Kars, na siromašnom sjeveroistoku zemlje,
želeći napisati nešto o djevojkama samoubojicama koje to navodno čine jer im se brani
nošenje marame. Ka tamo sreće i svoju negdašnju ljubav koja u tom gradu živi sa sestrom
i ocem vodeći hotel u kojem će pjesnik odsjesti. Ka je tako zapravo u tom gradu odvojenom
velikim snijegom, pokušao, pronašavši svoju negdašnju ljubav otići s njom u Frankfurt
sanjareći samo o osobnoj sreći. No, kako to biva, Pamuk je imao sa svojim junakom
mnogo veće planove. Vješto vodeći priču o gradu kojim su nekad prevladavali Armeni
i pridošlice iz Rusije, i čijoj se staroj otmjenoj arhitekturi neprestance divi, Pamuk
će u tom siromašnom gradu prikazati Tursku devedesetih, siromašnu, podijeljenu između
sve jačih islamista naspram kojih su tzv. Zapadnjaci, policija i Ataturkova vojska
koja je stalni branitelj sekularne države. Nositi maramu preko glave postaje pitanje
časti, individualne slobode kao otpor u gradu ispremreženom policijskim doušnicima
koji na sebi nose prislušne uređaje. Policija je beskrajno okrutna u svojim ispitivanjima,
vojska je nešto poput pojave konjice u američkim filmovima koja uspostavlja konačan
red. Orhanov pjesnik Ka u tom ledenom paklu, gdje se u kazalištu, koje je simbol moderne
Turske odvija prosvjetiteljski teatar o potrebi skidanja ženskih marama, ali i banalni
zabavljački program, doživljava i pravo krvoproliće kad se s pozornice zapuca pravim
mecima po publici. Mali ljudski snovi o sreći raspršuju se usprkos stalnim pokušajima
pjesnika da nekako izvuče glavu iz mjesta u kojem je nakon dugih godina najzad pronašao
inspiraciju i počeo pisati poeziju. Zbirka koja je nastala trebala je nositi naslov
'Snijeg' i biti nešto lijepo, čisto drugačije od tog grada simbola siromaštva, bez
budućnosti, uronjenog u sablazan političkih suprotnosti, političke korupcije, ubojstava
i straha. Sve se iluzije razbijaju na kraju. Islamistički vođa koji je također upleten
u ljubavni čvor sa sestrom pjesnikove ljubavi biva izdan i ubijen, ne uspijeva se
riješiti ni kurdsko, ni armensko, ni azersko pitanje, ali ni mala sreća koju snuje
sredovječni pjesnik. On, kako izvješćuje pisac Pamuk, vraćajući se u Njemačku biva
ubijen na ulici kada mu biva ukradena i zbirka poezije. Nije na piscima da rješavaju
probleme već da na njih ukazuju, kaže se. Oslikavši romanom razlomljenost, izmrcvarenost
i bijedu anadolske Turske, Pamuk europskom čitatelju otvara vrata svoje zemlje bivajući
pravim piscem koji ne uljepšava sliku svoje domovine. Roman je vješto pisan pravolinijskom
naracijom u maniri sveznajućeg promatrača. Vjerujem da je vrijedan pozornosti naših
slušatelja.