Uz liturgiju 23. nedjelje kroz godinu razmišlja velečasni Marijan Franjčić

Mudrost je osobina koja se pridaje Bogu i čovjeku. Pavao apostol kaže da je Bog jedini mudar, a svaka ljudska mudrost dolazi od njega i mjeri se prema Božjoj mudrosti. Nije mudar onaj tko živi da preživi, niti onaj koji zabavno živi, nego je mudar onaj koji znade čemu živi, zašto živi. Nije toliko važno u kakvim uvjetima živi, nego kako smisleno i ciljno živi. Život se može osmisliti i na križu!
Nitko od nas ne može biti razborit ni mudar, ako ne misli o sebi. Mi smo navikli misliti o svemu i svačemu, a nismo u stanju promisliti sve dokraja i zašto sve to. Ljudi se zadržavaju često na najpovršnijem nečemu, a najmanje misle o onom najbitnijem, o sebi samima.
Jeste li ikad u svome susjedstvu vidjeli napola dovršenu kuću koja već dugo nije bila obnavljana, te se nakon nekog vremena počela raspadati na dijelove te se na kraju potpuno urušila? To se vjerojatno dogodilo zato što osoba koja ju je gradila nije dobro unaprijed procijenila stvarni trošak gradnje. Zato je ta kuća tek napola izgrađena jer ta osoba nije imala dovoljno novca za njezin završetak.
Kad nemamo dovoljno, trebamo djelovati s onim što imamo: ta pouka zvuči očito, banalno. No rečenica koju dodaje Isus tu očiglednost mijenja u način razmišljanja: «Tako dakle, tko god se između vas ne odreče svega svoga imanja, ne može biti moj učenik..» Pritom se Isus ne obraća samo redovnicima i časnim sestrama koji su se zavjetovali na siromaštvo, već svim muškarcima i ženama gdje god živjeli.
Zdrav razum ustupa mjesto ludilu Blaženstava, pustolovini vjere. Kad je riječ o gradnji ili ratovanju, nikad nam nije dosta; no kad treba slijediti Isusa, uvijek se previše oslanjamo na svoju imovinu, uvijek previše robujemo želji da posjedujemo ili posjedujemo više, ali i materijalnim bogatstvima te bogatstvu kulture i moći.
Voljeti Boga iz sve snage, postati Isusovim učenikom, to je prioritet u našim životima. Stoga je često razborito sve žrtvovati da bismo se pridružili Bogu koji nas voli i da bismo doprinijeli njegovoj vladavini; razuman odgovor je odbaciti sve i prebaciti sve na Isusov račun; istinsko bogatstvo znači biti oslobođen svake imovine i dopustiti Bogu da nas osiromaši, da nam oduzme čak i naše muke.
Isus ne uzima ove dvije osobe kao primjer zbog vrijednosti njihovih uvjerenja ili motivacije, već zbog njihova početnog refleksa: oni su prvo sjeli.
I nama je prvo sjesti.
Sjesti kako ne bismo pali na koljena pred idolima koje nazivamo brzina, rezultati, relativnost, konkurencija, izgled, površnost, trikovi, hinjenost. Sjesti kako bismo uzeli mjeru sami sebi, našoj prošlosti, planovima; da bismo svoju prošlost i budućnost sagledali u njihovoj punoj perspektivi. Sjesti kako bismo se pomirili s vremenom koje prolazi i koje dan za danom odašilje poruku istine o nama samima, o drugima, o pozivu svakoga od nas.
Sjesti, to je jedan od ključeva ovih parabola: treba dobro promisliti o posljedicama vlastitih odluka. Odluka o kojoj je riječ je slijediti Isusa ili ne.
Vjerovati je za kršćane na kraju krajeva prilično nezgodno i uznemiravajuće. Vjera koja ugađa i umiruje nije ništa doli sjena same sebe, i tada se Isus okrene i reče: Ako netko dođe k meni...
Bog kaže da naš život može nalikovati toj polovini kuće.
Pronađimo vremena da sjednemo i odmjerimo vlastiti život!