Prema podacima UNICEF-a u Ugandi još ima 1500 djece i žena pod oružjem, pod zapovjedništvom pobunjeničkoga pokreta, samozvane Gospodinove vojske otpora

Prema podacima UNICEF-a u Ugandi još ima 1500 djece i žena pod oružjem, pod zapovjedništvom pobunjeničkoga pokreta, samozvane Gospodinove vojske otpora. U dosjeu agencije Fides govori se o 35 tisuća djece otete tijekom dvadesetogodišnjega civilnoga rata u Ugandi.
Osvrnuvši se na stanje te djece u razgovoru za našu radio postaju otac Giulio Albanese, urednik časopisa Papinskih misijskih djela u Italiji, kazao je kako je teško nadzirati tu pojavu veoma raširenu u brojnim afričkim zemljama. Prema uredu 'Pravda i mir' nadbiskupije Gulu, oteto je više od 30 tisuća djece. Najviše iznenađuje to što se o toj djeci uopće nije pisalo. Rat na sjeveru Ugande započeo je 1980. godine, a novačenje djece je uzelo maha 1994. godine kada je pobunjenički pokret (Gospodinova vojska otpora- LRA) dobio političku i materijalnu potporu režima ugandske Vlade; tada je unovačeno na tisuće maloljetnika. Djeca su bila hipnotizirana, pretrpjela su pravo pranje mozga. Premda su počinila užasne zločine, ipak valja imati u vidiku da su ta djeca bila prve žrtve tih zaboravljenih ratova – istaknuo je otac Albanese.
Na upit kakvo je stanje djevojčica, kazao je kako su one stradale više od dječaka, jer su osim stvarne borbe, bile podvrgavane spolnom izrabljivanju. Sjećam se jedne od tih djevojaka, imala je dvadeset godina kad sam ju upoznao, a odvedena je u dvanaestoj godini: borila se s djetetom na leđima. Obavijesna sredstva su zatajila u ovome slučaju, a poznati su nehaj i krivica međunarodne zajednice. Oružani sukobi su prestali, ali za djecu rat nije završio. Pravi je izazov – kako mi kažemo - rehabilitacija „zapaljene mladosti“. Nevladine organizacije, koje zaista puno rade na sjeveru Ugande i u Bjelokosnoj Obali, šestomjesečnim programima ne mogu, nažalost, puno učiniti. Ta djeca moraju nadoknaditi, prevladati sve pretrpljene traume, ići u školu i ujedno raditi. Velik je izazov omogućiti im posao kako bi se punopravno uključila u „civilno društvo“ – zaključio je otac Albanese.