Uz liturgijska čitanja XXI. nedjelje kroz godinu razmišlja fra Maksimilijan Herceg

Može li kršćanstvo, i može li kršćanin, biti bez križa? … Lako ćemo reći: ne! To smo naučili napamet! Jezik nam sam tako govori. A kako nam govori život? Sasvim drukčije! Svim se silama opiremo križu, pa i samoj sjeni križa. Kad se na obzorju života pojavi pa makar i mala teškoća ili neugodnost nastojimo je na sve moguće načine ukloniti ili izbjeći. Zašto je to tako, iako smo poučeni i toliko puta čuli, da je samo u križu spasenje, da nema života bez križa kao što nema ni ruže bez trnja. Oporba i protivljenje križu leži u samoj ljudskoj naravi, koja ne podnosi ništa što je teško, neugodno, naporno. Vođen sklonošću te svoje naravi čovjek čini sve da ukloni, ili barem da svede na najmanju moguću mjeru bol i patnju, jednom riječju: da ukloni križ. I danas, u vrijeme visoke tehnologije, u mnogome u tome i uspijeva. Automatizacija i kompjutorizacija uvelike zamjenjuje čovjeka i uklanjaju napor i umor, brišu znoj s čela i žuljeve s ruku. Čovjek se sve više odmara i uživa u plodovima svoga uma, u svojim izumima. Ima sve više vremena, sve više sjedi, pa i kad radi i kad putuje. I upravo to mu postaje križ.
Kao bumerang, tehnologija i visoki standard vraćaju čovjeku dosadu, prazninu, višak vremena kao novi križ, gori i teži od prvoga. Netko zgodno reče: danas čovjek sjedi u kafiću, ispija kavu, sluša vijesti i umire od dosade. Ne zna što će od sebe! U što će utući vrijeme. U takvoj situaciji traži utjehu u kojekakvim alibijima: u ludom zabavljanju, u pustolovnim lutanjima, uglavnom u bijegu od samog sebe i od životne stvarnosti… Stvorio je tako sebi prostranu i široku cestu, koja vodi daleko od sreće i zadovoljstva… I mnogo ih je koji njome idu. To je civilizacija smrti, to je kataklizma i sumrak povijesti, o čemu često govore današnji vrhovni Učitelji Crkve. Isus jednako uči, onda i sad: Uzak je i strm put, koji vodi u život. U današnjem evanđelju savjetuje: „Borite se, da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći“. Strm put i uska vrata, što je to?! Ukratko: to je Krist s Križom, to je naše nasljedovanje Krista! On je naš put, istina i život! Mnogi bi htjeli Krista bez križa. To su oni koji Krista poznaju samo po imenu, koji su se čak i krstili u njegovo ime, ali im je srce daleko od njega. Oni ne žele da ih Krist zahvati, da promjeni njihov život. Takvi su poput kamena koji padne u vodu, ali ga voda ne zahvaća, ne prožima. Mnogi poput kamena, po tradiciji, „upadnu“ u otajstvo vjere, u zajednicu Crkve, kao Pilat u vjerovanje, ali ostaju pogani. Ne dostaje hvastati se kršćanskim imenom i pozivati se na tradiciju. Mi se rado hvalimo našom 14-stoljetnom kršćanskom tradicijom, a lako nas može zadesiti Isusova osuda, da nas ne poznaje: ni čiji smo, ni odakle smo. Krštenjem smo prihvatili Krista i to Krista s križem! Prihvatili smo njegov uski i strmi put koji vodi u život. Po strminama se dopire do zvijezda! Križ je najsigurniji splav spasenja. Prihvaćajmo stoga rado i hrabro neminovne i neizbježne teškoće života. Blaženi Ivan Merz imao je i ovo načelo: „Rado ići u neugodne situacije“, tj. rado prihvaćati križeve svakidašnjice. Pavao je silan u današnjoj svojoj poslanici. To je prava „povelja odgoja“. „Poradi svoga odgajanja trpite“, kaže nam on… „Isprva se čini da odgajanje nije radost nego žalost, ali poslije donosi mironosni plod pravednosti!“ … Odgojene u školi križa Krist će lako prepoznati kao svoje, i takvi na granici života neće imati problema s otvaranjem rajskih vrata i s ulaskom u vječni život.