''Stoljeće katoličkog laikata u Hrvatskoj'', naslov je knjige Adolfa Polegubića
''Stoljeće katoličkog laikata u Hrvatskoj'' naslov je knjige Adolfa Polegubića koju
je objavio Glas Koncila. O tome govori Boris Rotar. Položaj i uloga vjernika laika
dobivaju posve nov smjer u crkvenim spisima nakon Drugog vatikanskog sabora. Naime,
do tada je temeljem višestoljetne prakse u Crkvi postojala podjela na staleže: zaređeni
– nezaređeni, odnosno svećenici (biskup, redovnici, redovnice) – laici tako da su
laici u svim pitanjima bili posve podređeni zaređenima. Drugi vatikanski sabor osjetio
je potrebu za dokidanjem takvih podjela pa iznova promišljaju ulogu vjernika laika
u Crkvi. Bitna novost koju donosi Drugi vatikanski sabor u tom pitanju jest isticanje
jednakosti, dostojanstva i poziva svih vjernika, bili oni zaređeni ili nezaređeni,
svećenici ili pak običan puk, laici. Svi vjernici krštenjem postaju svećenički narod
i dio velikog tijela Kristova – Crkve. Samim time oni kao udovi istoga tijela sudjeluju
u svakom svetom činu i bogoslužju svih članova Crkve. Na temelju toga ponovno se govori
o ulozi koju bi laici trebali imati u Crkvi, a koja je tijekom stoljeća zapostavljena
i svedena na čistu pasivnost, tj. samo na to da imaju pravo i obvezu od klerika primati
– kako se izrazio Zakonik kanonskog prava iz 1917. godine – ''duhovna dobra i osobito
pomoć potrebnu za spasenje''. Iako Crkva na teoretskom planu od Drugoga vatikanskog
sabora često ističe ovu novootkrivenu ulogu i dostojanstvo laika, na području prakse
još uvijek laici nisu adekvatno uključeni u pastoralnu djelatnost Crkve. Jedino područje
u kojem laici danas u Hrvatskoj profesionalno aktivno sudjeluju u pastoralu jest držanje
školskog vjeronauka. Ostale službe, u koje su oni tu i tamo uključeni, uglavnom su
formalna i deklarativna karaktera. Katolički laici su od 1900. do danas u Hrvatskoj
prošli kroz nekoliko faza: plodna vremena prije Drugoga svjetskog rata, zabrane rada
njihovih organizacija nakon 1945., buđenja krajem 60-ih godina prošlog stoljeća te
obnove njihovih aktivnosti nakon demokratskih promjena 1989./90. Hrvatski katolički
laikat pokazivao je pluralizam i aktivnost poglavito na početku demokratskih promjena
u Republici Hrvatskoj, ali zasigurno ne u onolikoj mjeri koliko bi to trebalo s obzirom
na očekivanja sadašnjeg trenutka. Potrebna je promjena shvaćanja i razmišljanja u
novim prilikama. I u samoj Crkvi, ističe autor, moraju sazreti prilike kako bi se
punim uvažavanjem i prihvaćanjem razmišljalo o laikatu i njegovoj nezamjenjivoj ulozi
u Crkvi i društvu. U laičkim krugovima u Hrvatskoj nedovoljan je broj intelektualaca.
O povećanju njihova broja zasigurno će ovisiti i plodonosniji pristup u traženju kvalitetnijih
rješenja. Postavljajući bitna pitanja ova knjiga važna je kao i nezaobilazna knjiga
o povijesti crkvenog laikata u Hrvatskoj.