O kazališnoj predstavi 'Pijana noć' - Boris Rotar

„Pijana noć 1918.“ naziv je predstave Kazališta Ulysses koju je prema Krležinoj noveli dramaturški obradio i onodobnim člancima i piščevim drugim zapisima za scenu nadopisao Ivo Štivičić. O predstavi govori Boris Rotar.
Četrnaestog studenog 1918. godine ondašnji Jutarnji list donio je na posljednjoj stranici vijest da Žensko demokratsko društvo održava čajanku u «počast srpskih oficira» u svečanoj sokolskoj dvorani zagrebačkog Kola. Miroslav Krleža, tada mladi književnik jurišnik, imao je dvadeset pet godina. Kao u mnogim svojim djelima, mnogo godina kasnije ispisao je svoje viđenje te burne večeri kada se osobno suprotstavio općem podilaženju novim pobjednicima koji će ustoličiti negdašnjeg zatiratelja iz ancien regimea generala ugasle habsburške monarhije Slavka Kvaternika, za novog vojnog gubernatora nove SHS tvorevine. Krležu su premlatili i izbacili iz dvorane. Pijanu noć 1918. redateljica Lenka Udovički postavila je u dvorištu austrougarske tvrđave Brioni Minor gdje je smjestila i dramaturški vrlo važan, uigran i glazbeno suveren orkestar Mostar sinfoniette i Zlatnih dječaka koji su dočaravali violom, violončelima, trubama i bubnjevima, zajedno s manjim zborom, sve te postmakabrične valcere, pocupkivanja, kolca i marševe, od Čoban tjera ovčice do marša na Drinu. U dvorištu je prema zamisli korektne scenografije Zlatka Kauzlarića-Atača i ogroman predimenzioniran crni stol, na žalost više kao znamen no kao doslovno prebogata trpeza čija vina i jestvine svagda bivaju dodatnim, ako ne i gotovo ravnopravnim razlogom razuzdanih bakanalija i nerijetko politički nedostatno promišljenih izjava. Udovički je oko stola klaunovski rasplesala Mladena Vasaryja te Damira Borojevića, Svena Jakira, Ivana Đuričića i Damira Poljička, koji su uigrani i u ulogama vještih konobara i kao građani i vojnici. Koreografsku zadaću vrlo je dobro obavila iskusna Natalija Manojlović ne zadavši previše zahtjevne plesne korake Nini Violić kao blaziranoj Hrvatici, uspješnijoj Kseniji Marinković kao karikaturalnoj Slovenki i vrckavoj Lidiji Begonji kao Srpkinjici, koje s velovima u boji nove trobojnice kičasto pocupkuju u slavu nove južnoslavenske političke tvorevine. Realistični, ne prenapadni kostimi Bjanke Adžić-Ursulov dobro stoje i kao ženske oprave, i frakovi, i vojne uniforme…. U ovoj predstavi funkcionira i vjerodostojan Branislav Lečić kao potpukovnik Simović i suzdržani Sven Medvešek kao suspregnuti, na trenutke komični potpukovnik Slavko Kvaternik, odličan, glasovno izbrušeni Damir Šaban kao narednik Pintarić i dr. Mate Drinković, a solidni su i Zoran Gogić kao blazirani činovnik Svetozar Pribičević, Krunoslav Klabučar kao satnik Križanić i gradonačelnik Skrulj. Ivo Štivičić je iskusan scenarist koji je predstavu zamislio kao Krležino govorenje o onom što se njemu dogodilo prije mnogo godina. Tako je to doista i Krleža zapisao nakon gotovo četiri desetljeća od istinitog događaja čiji je glavni skandalozni akter sam i bio, ali to je i čini mi se osnovni manjak ove solidne predstave. Veliki talent Sretena Mokrovića ovdje je bio zanemaren uobličivši Krležu više fizičkom sličnošću nego potrebnom transformacijom u ironičnog, do beskraja buntovnog, već tada fasciniranim Lenjinom, mladog hrvatskog književnika koji tada nije kunktator već «burevjesnik». Siguran sam da bi tu transformaciju Mokrović odlično obavio dodavši tako ovom scenskom političkom traktatu dramatsku i potrebnu životnost i uvjerljivost. Redateljica kao da je osjećala tu preozbiljnu Krležinu pričljivu esejističnost, pokušavajući ne jednom predstavi dati na čas i furiozni tempo, ali bi prebrzo sve splasnulo postavši predvidljivo, znano… Namijenivši joj valjda ulogu nujnog komentatora, u tri navrata čuli smo neodoljivi glas Josipe Lisac koja je na svoj osebujni način izvela sjetne međimurske popijevke, no one bi mogle svoj dramaturški raison d'être pronaći u nekakvoj sagi o Glembayevima koje je Fric fikcionalno smjestio u to panonsko blato kao njihov zavičaj, no u Pijanoj noći glas Gospođe Voice pod roza kalpakom dolazio je i nestajao veličanstven i neponovljiv od brijunskog nikuda u istovjetni zvjezdani beskraj ne pridonijevši dramaturški nimalo ovoj razbarušenoj predstavi. Drugi dio predstave napisao je Štivičić kao dijalog Krleže i njegova isljednika pukovnika Vesovića koji funkcionira kao svojevrstan komorni epilog pijane noći. Verbalni dvoboj u kojem je fascinantnom usredotočenošću na svoju ulogu glumački zasjenio Mokrovića kao Krležu, briljantni beogradski glumac Nebojša Glogovac, ujedno i glumački vrhunac cjelokupne brijunske izvedbe. I to je dobro napisana priča o gubitništvu čovječnosti, morala, etičnosti, čojstva u vrtlogu političkih previranja koja kovitlaju i do svih pora određuju ljudski život. U konačnici valja zaključiti da je bilo vrijedno pročeprkati po Krležinoj ostavštini koju je on skribomanski strastveno dorađivao i ponovno i ponovno sam ispisivao. Učinili su to i Štivičići, otac i kći i redateljica Udovički, s manje uspjeha priredivši u ovoj dvodecenijskoj obljetnici dostojan hommage velikom piscu za kojeg je dobro, ako ga se već ne čita da ga se barem (a to je ovdje mnogo lakše i nezahtjevnije ) gleda i sluša.