Boris Rotar o kazališnim predstavama na Brijunima

Odisejevo kazalište ili Ulysses Theatre koje su osnovali pokojni pisac Borislav Vujčić i glumac i redatelj Rade Šerbedžija, i ovoga ljeta na Velikom i Malom Brijunu nastavlja sa svojim predstavama. O najnovijima govori Boris Rotar
Prije tridesetak godina, u režiji Dina Radivojevića proslavila se tadašnja glumačka zvijezda Rade Šerbedžija izborom iz eseja, polemika i dnevnika Miroslava Krleže pod nazivom Moj obračun s njima. Sada šezdesetogodišnji apatrid koji drugorazrednu, ali ne u statusu zvijezde svjetsku slavu, gradi filmskim ulogama ruskih emigranata, ispričao je na livadi uz more na velikom Brijunu, u suton još uvijek snažne riječi velikog pisca žarom, iskustvom i pronicljivošću poštovatelja velikog pisca kojemu je ovo uz 20. obljetnicu smrti bio svojevrsni hommage, uz njemu u čast održani brijunski simpozij na kojem je odmah predstavljen i zbornik novih iščitavanja Krleže. Predstavi bi u mnogome pridonijelo da je nakon tri desetljeća Šerbedžija probrao ponešto novih tekstova još uvijek aktualnog starog skeptika koji je svu svoju poetiku izgradio na ispisivanju stranica i stranica tekstova o nemoći intelektualca pred beskrupuloznošću i bešćutnošću svijeta.Toga barem ni danas ne nedostaje. Ovako je cijela predstava bila samo svojevrsni memento, umjesto da preraste snagom Krležinih riječi desetljeća u kojima je napisana.
Obljetničarski je bila obojana i predstava Balade Petrice Kerempuha u kojoj je dolazeći i odlazeći na splavi opet uz pomoć svojih studenata iz klase, s kojima je također kao negdašnji profesor zagrebačke glumačke akademije pripremio bravuroznu predstavu fuge kajkavijane na Krležin način i s njegovim kajkavskim novogovorom. Treća predstava koju je pripremio koristeći velebnu uščuvanu austrougarsku tvrđavu Brioni Minor jest Play Beckett u kojoj se, osim u ulozi glumca, Šerbedžija okušao i kao redatelj, spojivši uz pomoć preminulog suosnivača ovog teatra Borislava Vujčića kao suautor teksta, priče o četiri lika s Golog otoka uz bok svjetski znanim likovima Beckettovog komada U očekivanju Godota. Zadatošću ambijentalnog teatra, uz pomoć trojice odličnih glumaca kao što su Pero Kvrgić, Zijah Sokolovć i Ivica Vidović, redatelj ih smješta u dvorište utvrde u čijem je središtu stup sa svjetiljkom, dvije hrpe kamenja što bi trebalo asocirati golootočki Apelplatz. Na tom ogoljelom prostoru, u poderanim uniformama negdašnjih zatvorenika iz davne 1948., čija je informbiroovska stvarnost potrajala na prirabskom golom otočiću do 1956. godine, zbivaju se becketovski apsurdni dijalozi o smislu ili besmislu života, prijateljstvu, manjku čovječnosti, ljubavi, morala, manjku svega onoga najvrednijeg življenja za čiju je verbalno oskudnu, ali značenjski duboko tragičnu scensku analizu Beckett nagrađen i Nobelom. Drugi dio brijunske predstave «nakon što se osvježite pićem i odmorite», odvija se na način da se uvijek brojno gledateljstvo provede kroz nekoliko razina impresivne vojne utvrde, a potom smjesti u nekoliko prizemnih prostorija kamenih svodova u koje su učvršćene nove drvene klupe za gledatelje koji potom mogu gledati i slušati pojedinog od četiri međusobno, životom i usudom povezanih golootočkih zatvorenika. Briljantni su to glumci i njihovi dojmljivi krokiji nesretnog vremena kada je bilo dostatno da te netko prokaže za krivu misao nekmoli riječ pa da budeš osuđen na višegodišnje prenošenje kamenja s hrpe na hrpu, građenje vodospreme na golom brdu, svakodnevna batinjanja, izgladnjivanja i boravak u betonskim samicama. Ipak, dok mondena publika čeka brod za prelazak na negdašnji Titov raj, dovođenje ulisičenog zatvorenika među dvojicom u plavo uniformiranih milicionera, sve to nalikuje na lijep izlet pa tako i briljantno govorenje četvorice glumačkih majstora ostaje kao površ(i)n(sk)i odbljesak jednog iznimno teškog vremena. Goli otok i njegova drama ovom su brijunskom predstavom uočili apsurd tog vremena i, gle apsurda, doveli ga na otok jednog od njegovog začinjavca. U beskraju vremena i za teatar je to, ako ništa drugo, dobar putokaz kojim je zakoračio i ovaj kazališni Odisej Vujičića i Šerbedžije.