Uz liturgijska čitanja 17. nedjelje kroz godinu, razmišlja vlč. Marijan Franjčić

U Starom Zavjetu bolesnici i siromasi smatrali su se grešnicima. Židovi su vjerovali da su oni kažnjeni za svoje grijehe, da ih je Bog odbacio. Stoga je iznenađujuće kad se Abraham pogađa s Bogom kako bi spasio Sodomu i Gomoru! Za Abrahama, Bog je uvijek spreman oprostiti. Abraham nikad nije očajavao jer je znao da nas Bog uvijek čuje i da je život uvijek jači od smrti.
Našem svijetu i priči zajedničko je iskustvo neprisutnosti Boga. Ta neprisutnost jedna je najvećih kušnji našeg doba. Božja šutnja u tragedijama je zagonetka.
Gdje je bio Bog tijekom velikih prirodnih katastrofa ili bratoubilačkih ratova? Neki zaključuju da Bog ne postoji. Drugi ne dovode u pitanje postojanje Boga, no zaključuju zbog njegove šutnje da je Boga uzaludno slaviti i moliti te se drže na distanci. No taj Bog je Bog iz snova, Bog koji usmjerava svijet, to je Bog koji će doći pomoći najslabijima i kazniti zlikovce. To nije Abrahamova vizija Boga. Svojom nas šutnjom Bog možda dolazi preispitati, možda nam dolazi reći tko on doista jest i što od nas očekuje.
No, Bog uvijek odgovara. On je uvijek tu: mi smo ti kojih nema. Isusova ljudskost uvijek je s nama. I ne samo to: ona je uvijek u nama. Isus je uvijek pratitelj iz Emausa koji korača s nama i koji nikad ne nestaje. Mi smo ti koji ga ne vidimo. Možda se čini da Bog nije prisutan, no to je zato što mi kršćani više nismo prisutni na svijetu, zato što mi ne gradimo svijet bratstva i nježnosti.
Ne, istinski Bog nije ravnodušan! Bog je umro na križu, Bog je prošao patnju, Bog želi da ga tražimo. Bog je ljubav i on ide do samih granica ljubavi. No u našoj slobodi možemo odlučiti okrenuti leđa ljubavi. U našemu svijetu ima mnogo patnje jer smo mi odsutni, jer nismo solidarni.
Molitva je, prema Isusovom učenju, vrijeme izravnog odnosa s Bogom, koji se prepoznaje kao Otac pun pažnje i ljubavi. Za magiju u kršćanskoj molitvi nema mjesta, no ustrajnost je uvijek poželjna. Treba neprestano moliti. Dan se sastoji od dvadeset i četiri sata, znači li to da treba moliti svâ dvadeset i četiri sata? Ne, Boga je potrebno naći u trenucima molitve koji nam daju priliku da dođemo do daha, no potrebno je moliti i tijekom onoga što činimo jer je i to još jedan susret s Bogom. Moliti bez prestanka. Naš bi život od jutra do mraka trebao odisati Bogom.
Moliti bez prestanka znači voljeti bez prestanka. Moliti i voljeti dio su istoga puta: polaganog međusobnog približavanja Boga i Čovjeka. U svakome od nas mora postojati djelić Abrahama. Možda primjerice u ovakvom shvaćanju molitve:
Uzalud provodite noći u molitvi;
uzalud slikate ikone i padate u ekstazu pred Bogom;
uzalud drhtite pjevajući:
ako ostavite stvari onakve kakve su sada, stvarate prazninu
Kako možete samo pomisliti da Bog uživa
u vašim lijepim zvukovima?
A što ako se molitva sastoji u
kritičkom sagledavanju nas samih i svijeta,
u planiranju utopije, u izgradnji drugačijeg svijeta,
u borbi za njegov uspjeh?
A što ako se molitva sastoji u preuzimanju brige za ljude
u davanju razloga za život, o pokretanju svih sila
kako bi svemir narastao i procvjetao
u skladu sa Stvoriteljevim naumom?
A što kao se molitva sastoji u sklapanju čvrstih saveza s Ocem svih živih bića, i u stvaranju zajedno s njim novog svijeta gdje se čovjek uspravlja u punoj visini koja dolazi od Boga? U protivnom se molitva može svesti samo na nježnu poeziju, pretjerano bogomoljstvo, nemoćne prikaze.
Neka nas ova nedjelja približi Bogu i Čovjeku po molitvi i ljubavi!