Izrael je prije 40 godina proširio svoju vlast i na istočni dio Jeruzalema. Nakon
šestodnevnog osvajačkoga rata, započetoga 5. lipnja 1967. godine izraelskim bombardiranjem
protiv egipatskih zračnih snaga, potom i sirijskih, Izrael je od Egipta oteo Sinaj
i pojas Gaze, od Jordana Zapadnu Obalu uključujući i istočni dio Jeruzalema, te Golansku
visoravan od Sirije. Osvrnuvši se na ishod židovskoga osvajačkog rata u razgovoru
za našu radio postaju Marcella Emiliani, profesorica na sveučilištu u Bologni i autorica
knjige „Čija zemlja? Zemljopis arapsko – izraelsko – palestinskoga sukoba“, kazala
je kako se sa židovskoga gledišta ostvario san židovske dijaspore, star dvije tisuće
godina. Ne trebamo, naime, zaboraviti da su se Židovi u čitavome svijetu, od 70. godine
I. stoljeća pa sve do 1967. pozdravljali izrekom“ Sljedeće godine u Jeruzalemu!“.
Jeruzalem je dakle mjesto duha, središte čitavoga židovstva, a ima ogromno simbolično
značenje – kazala je profesorica. Na upit koje su posljedice židovskoga osvajanja
istočnoga Jeruzalema, kazala je kako se mudro postupilo ostavljajući sveta mjesta
otvorenima za bogoštovlje. Ali, stari je dio grada postupno postao židovski, što su,
poglavito, muslimani doživjeli kao veliki gubitak. Domaćem muslimanskom i arapskom
stanovništvu zabranjeno je širenje, a pojačana je kolonizacija povijesne gradske jezgre
i dijela koji pripada istočnome Jeruzalemu; židovsko je stanovništvo tijekom godina
postalo većinsko – istaknula je profesorica Emiliani. Na primjedbu kako je u međunarodnoj
zajednici zaživjela ideja o Jeruzalemu kao glavnom gradu dviju država, kazala je da
je taj grad najveći problem na Bliskome istoku, te da treba vidjeti što se misli kad
se govori o Jeruzalemu. U Oslu je 1993. godine bio postignut sporazum, koji je poslije
propao, a Palestinci su se prema tome sporazumu bili zadovoljili naseljem Abu Dis
u istočnom dijelu Jeruzalema, kao simboličnim Jeruzalemom. Ali nakon 2000. godine,
nakon palestinske pobune i neuspjelih pregovora u Camp Davidu, Palestinci govore o
Jeruzalemu unutar gradskih zidina. Neka bi se rješenja, vraćajući se prošlosti, mogla
pronaći: primjerice podjela prema nacrtu UN-a iz 1947. godine; Jeruzalem bi bio međunarodni
grad, pod međunarodnim nadzorom i bez etničkih obilježja, dakle ni izraelski ni palestinski.
Ali sumnjam da će se Izrael odreći Jeruzalema kao glavnoga grada, s druge pak strane
Palestinci se ne zadovoljavaju kompromisnim rješenjem. Može se zamisliti zajednički
grad i uprava, ali to je samo moja pretpostavka – zaključila je profesorica Emiliani.