II. vatikanski sabor je uvijek aktualan

Središnja tema susreta između Svetoga Oca i klera biskupija Treviso i Belluno-Feltre, održanoga 24. srpnja u crkvi svete Justine u Auronzu bila je aktualnost II. vatikanskoga sabora. Jedan svećenik je rekao kako se tijekom Sabora zanosno pripremao, ali se danas nisu ispunili mnogi koncilski snovi. Na njegovu je primjedbu Benedikt XVI. odgovorio kako je Drugi vatikanski sabor ustvari izgledao kao novi Duhovi, gdje je Crkva ponovno mogla uvjeriti čovječanstvo. Ali je postkoncilsko vrijeme bilo obilježeno velikim povijesnim prekidima koji su prouzrokovali nove krize i rane. Nakon udaljavanja svijeta od Crkve, u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, činilo se da se Crkva ponovno susreće sa svijetom te da se preporađaju kršćanski svijet i crkva svijeta, zaista otvorena svijetu. Puno smo se nadali, ali su se stvari u stvarnosti očitovale težima. Unatoč svemu, ostaje velika baština Sabora, koji je otvorio novi put; uvijek je „Magna carta“ crkvenoga puta, bitna i osnovna – kazao je Benedikt XVI. i dodao kako je unijeti saborsku poruku u život Crkve, prihvatiti ju i usvojiti, velika patnja. Ali, rast se ostvaruje samo u patnji – zaključio je Sveti Otac.
Osvrnuvši se na saborske rezultate u razgovoru za naš radio, otac Michele Simone, zamjenik glavnoga urednika časopisa „Civilta' cattolica“, kazao je kako iz povijesnoga iskustva znamo da je uvijek potrebno nekoliko naraštaja kako bi se sasvim provele odluke jednoga sabora. Posebice kad je riječ o II. vatikanskome saboru, valja istaknuti – kako je rekao Papa – da je bilo izgreda. Ali, nakon prvoga rasplamsavanja, sada polako isplivavaju brojne pozitivne strane za Crkvu. Ekumenski je sabor morao prebroditi velike kulturne i povijesne lomove. Nakon tragedije II. svjetskoga rata, nadali smo se boljim vremenima, bez ideologija, i ponovnom otkrivanju europskih kršćanskih korijena. Ali, kulturna kriza na Zapadu, 1968. godine, izazvala je nove lomove. Crkva – katolici, kršćani – posve su uključeni u društvo u kojemu žive i na njih se, dakle, izlijevaju pojave koje prolaze društvom. Kada je riječ o 1968. godini, posebice je bilo negativno učvršćivanje snažnoga individualizma s odrazom poglavito na etiku, a i kultura je zaista osiromašila.
Papa je upozorio i na drugi povijesni prekid, a to je pad komunističkih režima 1989. godine. Odgovor na tu radikalnu povijesnu promjenu nije bio – kako se očekivalo – vraćanje vjeri. Puno se očekivalo od pada Berlinskoga zida i svega onoga što je on pokrenuo – primijetio je otac Simone. Naprotiv, s društvenoga i crkvenoga gledišta, na površinu je isplivao jaki individualizam. Bilo je i pozitivnih učinaka poput veće slobode, potvrđivanja demokracije i vjerske slobode, što olakšava javni rad kršćana – primijetio je otac Simone.
Između tih kulturnih lomova – revolucije iz 1968. godine i povijesnih događaja iz 1989. godine – Crkva je ipak ponizno išla svojim putem. Na tome se putu – kazao je Benedikt XVI. – nalazi novi svijet. Čini mi se veoma važno što sada otvorenim očima možemo vidjeti sve ono što je nakon Sabora bilo pozitivno: u liturgijskoj obnovi, na Sinodama, rimskim i općim, u župnim strukturama, suradnji, novoj odgovornosti laika, u velikoj kontinentalnoj i interkontinentalnoj suodgovornosti, novome doživljavanju univerzalnosti (katoliciteta) Crkve, kao i jednodušnosti koja, ipak, ponizno raste, a prava je nada svijeta – kazao je Benedikt XVI.
Komentirajući nadu i prinos Sabora u promicanju vjere, otac Simone je kazao kako su veća svijest i zrelost vlastite vjere plod II. vatikanskoga sabora. Vjera u Isusa i sudjelovanje u crkvenoj zajednici danas su puno više nego u prošlosti stvarnost u svijesti laika. Dakle, postoji bolje poznavanje Svetoga pisma i svega onoga što zahtijeva kršćanski život. Velike rezultate, osim toga, postigli su pokreti i udruge na karitativnome području, a dragovoljstvo je bez sumnje pozitivan plod Sabora. Crkva je dakle pozvana – kako je istaknuo Papa – ići naprijed u poniznosti križa i radosti Uskrsloga Gospodina. Radost i nada hrane se – kako je kazao Benedikt XVI. – na Raspetome i Uskrslome, koji nosi svoje rane i obnavlja svijet – zaključio je otac Simone.