Uz liturgijska čitanja 15. nedjelje kroz godine, razmišlja don Marijan Franjčić

Pitanje koje danas zaokuplja učitelja Zakona – a nas potiče na razmišljanje –temeljno je pitanje: «Što moram učiniti da baštinim život vječni?»
Učitelj u teoriji zna što treba činiti: «Ljubi Gospodina Boga svoga svim svojim srcem, dušom, snagom i svom pameću, a svoga bližnjega kao samoga sebe.» To je naučio u rabinskoj školi. «No, tko je konkretno moj bližnji?», upita on Isusa. Zapravo je želio pitati: «Kad pogledam oko sebe, koga od svih ovih osoba od kojih neke poznajem, a neke možda i ne, moram voljeti?»
Krist je taj kojeg su ranili na putu.
Jedan od vitraja katedrale u Chartresu prikazuje baš dio Evanđelja koji se odnosi na «dobrog Samaritanca» i taj je vitraj vrlo popularan jer je ono što tamo pronalazimo iznenađujuće. Gledajući taj vitraj izbliza, uočavamo da je osoba koja silazi na put, gola, izudarana i ostavljena da umre – Krist!
Komentari Crkvenih otaca o ovom tekstu tu nam otkrivaju cjelokupnu simboliku. Nije li spuštanje iz Jeruzalema u Jerihon simbolički put koji je Krist prošao silazeći s Neba, nebeskog Jeruzalema, kako bi došao među nas, u Jerihon, najniži grad na Zemlji? I ne priziva li sve što je podnio na putu jasno u sjećanje Muku Krista, kojega su ostavili da umre u grobu? Da, taj čovjek je Krist. On je taj koji se nalazi uz rub puta i potrebna mu je pomoć. I to nas dovodi do njegovih vlastitih riječi koje prenosi sveti Matej, a odnose se na Sudnji dan: «Sve što ste učinili jednome od ovih malenih koji su moja braća, meni ste učinili... Sve što niste učinili, niti meni niste učinili.» Svaki čovjek koji je ranjen uz rub životnog puta, to je Krist!
Što moramo učiniti? Što moramo učiniti sada? To je pitanje koje su ljudi postavljali Petru na dan Duhova. To je pitanje koje si i mi moramo postaviti, kad se općenito nađemo u neočekivanoj situaciji: netko je doživio prometnu nezgodu; kad nas netko treba; ili čak još nešto jednostavnije, kad netko od nas zatraži pomoć (auto stopiranje..).
Samaritanac, daleko od svog doma, možda na poslovnom putu, pronalazi vrijeme za pružanje pomoći. Zaustavlja se, previja rane, stavi ranjenika na svoga konja i pronađe svratište. Taj ranjenik uvijek je Isus. Što učiniti za njega? Ono što je učinio Samaritanac.
No tko je u biti taj «Samaritanac»? Ne poznajemo li mi tog «stranca»? Tko je pridigao Isusa kad je bio u grobu, smrtno ranjen? Bio je to Otac. Otac je taj koji ga je njegovao uljem i vinom, dvama simbolima Duha koji je Isusu dan uskrsnućem. Otac je taj koji ga je odveo i do svratišta, simbola Crkve. Otac je taj koji nam pokazuje što je nama učiniti. On je Kristov bližnji – prema pitanju koje je Isus sad uzvratio učitelju Zakona. Otac je taj koji se proglašava «bližnjim» ne pitajući se odgovara li to njegovoj slavi ili ima li vremena. On djeluje. To je naš Bog, naš Otac, naš bližnji. I Isus nam govori da idemo i činimo isto. Idi i ti, čini isto.
Kad nas Isus traži da činimo isto, traži od nas da se brinemo za Njega koji prolazi Muku kroz ranjenu braću i sestre. On zapravo želi da djelujemo kao naš Nebeski Otac. Mi smo njegova djeca, njemu nalikujemo. Primili smo njegov duh, Duha Svetoga koji nas iznutra vodi i uči kako djelovati, on koji predstavlja ljubav Oca prema Sinu, u nama.
Situacija se obrnula: više ne činimo dobra djela bližnjima kako bismo «zaslužili» vječni život. Više nismo u potrazi kao učitelj Zakona. Mi smo Očeva djeca, živimo njegov život. Kad nas netko treba, tada smo lice i ruke Gospodina za tu osobu i to u nama stvara radost bez premca.
Tada znamo zašto djelujemo, zašto smo se nekome približili: to je zato što nas Bog neizmjerno voli i zato što mu svim srcem, svom dušom, snagom i pameću želimo uzvratiti ljubav. To je najljepša zahvala, najljepši čin ..... koji mu možemo podariti. Zaustavljanje u svratištu to ponavljamo kad slavimo euharistiju.
Neka nas ova nedjelja potakne da brinemo za Krista koji prolazi Muku kroz ranjenu braću i sestre!