Prije dvanaest godina, točno 11. srpnja 1995. godine, Srebrenica, zaštićena zona UN-a
pala je u ruku srpske vojske, kojom je zapovijedao general Ratko Mladić, koja je,
pri ravnodušnom promatranju plavih šljemova, neometano počinila pokolj stanovnika
Srebrenice. Nakon toliko godina odgovorni za genocid su na slobodi, dok se Hag bavi
„navodnim zlodjelima“ branitelja svoga naroda i sitnim ribama iz redova agresora,
kako bi se pred neupućenima pokazao kao nepristran sudac, a Mladić, Karadžić i njima
slični i odgovorni, ismijavaju cijeli svijet i Ujedinjene narode, vjerojatno – kako
većina običnih ljudi misli – pod zaštitom onih koji su im dozvolili da u kratkom vremenu
pobiju više od 8 tisuća ljudi. Narodni osjećaj je čuvar istine, stoga ni međunarodna
zajednica, koju predstavlja Javna tužiteljica Kaznenoga suda, ne može ugasiti narodni
vapaj za pravdom, a ne osvetom. Javna tužiteljica nije poželjna u Srebrenici, ni u
Hrvatskoj je obični ljudi ne žele. O tome izvješćuju glasila iz Bosne i Hercegovine,
kao i zvižduci koji su je dočekali i prate na Brijunima, vjerojatno joj nije oprošteno
njezino prozivanje Vatikana i Katoličke crkve općenito, jer nije pokazala da ima osjećaj
za pravdu, dok nije osjetila potrebu da se za to ispriča i udari šakom u prsa. Ljudi
ne poistovjećuju pravdu s politikom, dapače politiku smatraju najvećem preprekom na
putu pravde, a na političkoj sceni ostaju oni koji udovolje njezinim prohtjevima –
smatraju obični ljudi. Ljudima je dobro poznato, osjećaju i znaju razlučiti žrtvu
od agresora. Prosuđujući po ponašanju i reakcijama običnih ljudi, Kazneni sud u Hagu
na čelu s Javnom tužiteljicom to nije shvatio, odnosno prema narodnome osjećaju ne
želi shvatiti i stoga je sukrivac za nepravdu prema Srebrenici i žrtvama srpske i
Miloševićeve agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Osvrnuvši se na obilježavanje
srebreničke obljetnice i narodne osjećaje u razgovoru za našu radio postaju Andrea
Rossini, član Motrišta za Jugoistočnu Europu, koju se u Italiji naziva Balkanom, kazao
je kako je u Srebrenici nakon II. svjetskoga rata počinjeno najveće krvoproliće. Obitelji
preživjelih, rodbina žrtava i obični ljudi su kivni na plave šljemove, na Ujedinjene
narode, a taj osjećaj je tim veći jer su Mladić i Karadžić na slobodi. Nije moguće
govoriti o pomirbi i suživotu, misleći na genocid, bez zadovoljavanja pravde, makar
što se tiče žrtava. Sve dok Europska unija ne preuzme snažnu političku odgovornost
za čitavu južnoeuropsku regiju teško će se moći govoriti o prevladavanju pitanja otvorenih
sukobima devedesetih godina – zaključio je Rossini.