Don Lorenzo Milani, četrdeset godina nakon preminuća, obljetnica je obilježena 26. lipnja, snažno se nameće javnome mnijenju

Don Lorenzo Milani, četrdeset godina nakon preminuća, obljetnica je obilježena 26. lipnja, snažno se nameće javnome mnijenju. Osuđivan, veličan, ponekad je nazivan buntovnikom, prorokom, neugodnim svećenikom i pravim učiteljem. Tko je bio taj mladi svećenik koji je u dvadesetoj godini okrenuo leđa svom buržujskome podrijetlu i stupio u sjemenište opredijelivši se za siromašne. Bijaše jedan od onih koji je zbog dosljednih i jasnih odabira, čvrstih stajališta i oštra govora, izazivao podjelu u javnome mnijenju – napisao je Michele Gesualdi, predsjednik zaklade Don Lorenzo Milani. Imao je izvanrednu sposobnost opredjeljenja za posljednje, konkretno odgovarati na njihove potrebe. Uvijek je nosio svećeničko odijelo, koje je bilo simbol njegova izbora. Toliko je volio siromašne da se na koncu toga i pribojavao; napisao je u svojoj oporuci: „Više sam volio Boga-siromašnih, nego pravoga Boga, ali se nadam da je to sve na Njegovu slavu“.
Kao mladi kapelan u Calenzanu, nedaleko Firence, otvara večernju školu za mlade radnike i seljake. On je osjetio njihove nevolje jer je istinski živio svoje svećeničko zvanje. Kako mogu o Evanđelju govoriti ljudima koji ne znaju ni govoriti – znao je reći. Zato je u školi gledao osmi sakrament, otkrio je da se svrha učitelja, da od učenika napravi većeg čovjeka, poistovjećuje sa svećeničkim pozivom da pomogne vječni spas osobe. Bio je veoma zahtjevan, iako je neizmjerno volio svoje učenike, nije im dozvoljavao da gube vrijeme jer ga je smatrao Božjim darom. Njegova knjiga „Pismo profesorici“, objavljena 1967. godine, podijelila je čitatelje, a nastavnicima je bilo zabranjeno da se s njom služe – kazao je Gesualdo i dodao kako ju je, dok je bio nastavnik, s đacima kriomice čitao i proučavao. Nakon toliko godina danas su njegove ideje i tvrdnje neizostavne. Znanje služi samo da ga se prenese na druge; Učitelj je onaj koji kad je sam nema nikakvoga kulturnoga interesa – pisao je don Milani.
Nikad se neću buniti protiv Crkve, jer mi je više puta na tjedan potreban oprost grijeha, a ne bih znao komu se drugom obratiti – piše don Milani. Premda su između njega i crkvene hijerarhije odnosi bili veoma zategnuti, nikad se nije udaljio od Crkve. Bio je suđen jer je podupirao pravo na neposlušnost i priziv u savjesti. Njegovu je knjigu „Pastoralna iskustva, objavljenju 1958. godine, Sveti Uficij povukao iz prodaje jer ju nije smatrao prikladnom. Uvijek se držao katoličkoga učiteljstva. Nikada nije zastranio. U Crkvi je gledao majku, a majku uvijek treba poštovati. Obnovitelj, naprednjak, prorok uvijek gleda dalje od svoga vremena. Obično su takve osobe tijekom života osporavane i ostavljene na rubovima. Nakon smrti postaju uporišne točke, a to se dogodilo i s don Lorenzom. Preminuo je napušten od svih. Na sprovodu mu je bilo, osim njegovih učenika, svega trideset osoba, veoma malo svećenika, nitko od crkvenih vlasti. Danas, don Lorenzo je za brojne u Crkvi, školi i društvu uporišna točka – zaključio je predsjednik zaklade Don Milani.