Komentar o. Lombardija na Papino pismo Crkvi u Kini

Sa svojim podugačkim pismom, Benedikt XVI. je izrazio vlastitu želju da Crkva bude potpuno kineska i uistinu katolička. Na ovaj važan Papin dokument donosimo komentar ravnatelja Vatikanskog tiskovnog ureda i glavnog ravnatelja naše radio postaje oca Federica Lombardija.
Papino pismo kineskim katolicima ne iznevjerilo dugo očekivanje, naprotiv pozitivno iznenađuje. Ima originalan stil, koji podsjeća na velike poslanice Novog Zavjeta, koje su pisali Apostoli u vjeri da učvrste i usmjere udaljenije zajednice vjernika u kušnjama, u duhu zajedništva s većom zajednicom univerzalne Crkve.
Nisu nedostajale poruke prijašnjih Papa za Crkvu i kineski narod, niti preventivnih usmjerenja na razne načine biskupima koji su ih tražili, ali ovdje se nalazimo pred širim dokumentom, eksplicitnim, javnim, koji svima s velikom jasnoćom i ozbiljnošću kaže što je i što želi biti zajednica katoličke Crkve koja živi u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, gdje se još mora sučeljavati s teškom situacijom zbog nerazumijevanja i ograničavanja koja joj ometaju život i rast u punoj slobodi. Odgovor je to na pitanja nastala u patnji i dezorijentiranosti, upućena s povjerenjem već više godina u Rim, Papi kao jedinoj osobi od koje može doći odgovor sa istinskim autoritetom.
Pismo Benedikta XVI. vođeno je dakle dvjema velikim ljubavima: za Kinu i za katoličku Crkvu u njezinoj pravoj naravi, kakva ona proizlazi iz tradicije i izvornog nauka. Govor – prema karakterističnom Papinom stilu – prožet je ljubavlju i zahvalnošću za vjerno svjedočenje tolikih kineskih katolika, a u isto je vrijeme bogat teologijom Crkve, s brojnim navodima koji idu od Novog Zavjeta do II. vatikanskog sabora. Govor je bitno vjerski i pastoralan, upravo usmjeren članovima katoličke Crkve u Kini, i ne želi se upletati u političke i diplomatske probleme.
Papa ni s kim ne traži sukobe. Nikoga ne osuđuje, niti unutar, niti izvan Crkve; uvijek je pun poštovanja, pa i kada se odnosi na ograničavanje slobode, neprihvatljiva stajališta, unutarnje napetosti u Crkvi. Crkva koja se uvijek smatrala jedna, jedinstvena Crkva, duboko željna ujedinjenja svoga unutarnjeg i onoga s Papom, iako je vidljivo razdijeljena. Poticaj na ujedinjenje, izmirenje, međusobno oproštenje, jedna je od najsnažnijih poruka, koja prevladava u čitavom dokumentu.
Jasno izlaganje karakteristično za narav crkvene zajednice i ulogu biskupa nužno dovodi do kritične točke imenovanja biskupa i djelovanja državnih tijela koja kane u životu Crkve u Kini provoditi nepomirljiva načela s katoličkom vizijom, kao ona o «neovisnosti, autonomiji i samoupravljanju». Ako se kineske vlasti boje tradicionalno izvanjskog upliva u interni život Zemlje, od strane Crkve se naprotiv osjeća rizik nepravednog uplitanja Države u njezin unutrašnji život. Stoga se Papa trudi protumačiti korektnu distinkciju između političkog i onog religioznog, između odgovornosti civilnih vlasti i onih Crkve, i povjerljivo izjavljuje spremnost Crkve na dijalog u nadilaženju nerazumijevanja i točaka razilaženja, također i u procesu imenovanja biskupa. Put prema normalizaciji odnosa između Svete Stolice i Kine nije dakle predmet pisma, ali u biti je izražena želja pozitivnog razvitka putem dijaloga o konkretnim problemima.
Uostalom, pismo pokazuje više puta kako Crkva u Kini nije samo porasla brojčano u proteklim desetljećima, nego sada osjeća da može funkcionirati na normalniji način, sa širim prostorima kretanja nego u prošlosti. U tome smislu je znakovit – iako možda nije izravno evidentan ne upućenima u kanonsko pravo – opoziv posebnih ovlasti odobrenih u prošlosti zbog izrazito teških situacija Crkve u Kini. Danas Crkva u Kini može i treba slijediti norme zajedničke sveopćoj Crkvi.
Od početnih koraka, koji se odnose s pozornošću, simpatijom i sudjelovanjem u velikom i teškom trudu razvitka Kine danas, sve do zaključnih paragrafa upućenih različitim sastavnicama katoličkih zajednica, pismo u cjelini gleda u jako pozitivnoj perspektivi i bogatoj nadi prema rastu Crkve koja je potpuno kineska i uistinu katolička. Crkva koja je životno i konstruktivno uvrštena u zbivanja svoga naroda i njegove kulture, solidarna i kadra obogatiti ga duhovnim bogatstvom Evanđelja i djelotvornim svjedočenjem vjere. Crkva želi i može biti uistinu kineska, želi biti za Kinu, ponuditi joj Isusovo Evanđelje a da ništa ne traži za sebe. Bit će i moći se biti uistinu kineska, ukoliko će više i bolje moći biti potpuno ono što jest. Ovo je u biti velika, povjerljiva i veličanstvena Papina poruka.