U Rimu svečano proslavljen blagdan svetih Petra i Pavla

Na blagdan svetih Petra i Pavla, Benedikt XVI. istaknuo svoje nastojanje u traženju punoga jedinstva kršćana. Riječi su još znakovitije zbog nazočnosti, na svečanoj svetoj misi u vatikanskoj Bazilici, izaslanstva carigradskog ekumenskog Patrijarha Bartolomea I. U homiliji je Papa naglasio Isusovu jedinstvenost, koji nije samo prorok nego Božji Sin.
U ispovijesti Petrove vjere, “svi se možemo osjetiti i biti jedno, unatoč podjelama, koje tijekom stoljeća ranjavaju jedinstvo Crkve s posljedicama koje još uvijek traju”. Benedikt XVI je naglasio nastojanje prema “punom jedinstvu” koje je uvijek prisutno, kazao je, u volji carigradskog ekumenskog Patrijarha i Rimskog biskupa. Papa je u svojoj homiliji vjernicima ponudio razmišljanje o značenju Petrove ispovijesti, “odlučnom trenutku na putu učenika s Isusom”. Istaknuo je važnost pripisivanja Šimunu nadimka Kefa, Petar:
Isus tvrdi da želi “na ovoj stijeni” sagraditi svoju Crkvu i u tome smislu Petru predaje vlast ključeva. Odavde je jasno da je Petrova ispovijest neodvojiva od pastoralne dužnosti njemu povjerene, a odnosi se na Kristovo stado.
Svi evanđelisti ističu, podsjetio je, da se Petrova ispovijest zbiva kada se Isus, nakon propovijedanja u Galileji, odlučno upućuje prema Jeruzalemu da dovrši, smrću na križu i uskrsnućem, svoje spasiteljsko poslanje. Učenici su također uključeni u tu odluku:
Isus ih poziva na izbor što će ih razlikovati od svjetine kako bi u Njemu postali zajednica kršćana, njegova “obitelj”, početak Crkve. Ustvari, postoje dva načina “vidjeti” i “ upoznati” Isusa: prvi – onaj mase – više površan, drugi – onaj učenika – unutarnjiji i autentičniji. Dvostrukim pitanjem: “Što kažu ljudi – Što kažete vi o meni?”, Isus poziva učenike da postanu svjesni te dvostruke perspektive.
Narod, nastavio je, “misli da je Isus jedan od proroka”. To “nije netočno”, “ali nije dosta; i ne odgovara stvarnosti”. Potrebno je ići u dubinu, i upoznati osobitost osobe Isusa iz Nazareta, njezinu novost”.
Tako je i danas: mnogi prilaze Isusu, tako reći, izvana. Poznati znanstvenici priznaju Isusove velike duhovne i moralne sposobnosti i njegov utjecaj na povijest čovječanstva, uspoređujući ga s Budom, Konfucijem, Sokratom ili drugim povijesnim velikanima. Ne uspijevaju ga međutim spoznati u njegovoj jedinstvenosti. Često, još je dodao, Isusa smatraju jednim od velikih utemeljitelja religija od koga svatko može nešto preuzeti za stvaranje vlastitog uvjerenja. Kako onda, dodao je, tako i danas, ljudi “imaju različita poimanja o Isusu” te kako onda tako i nama Isus ponavlja svoje pitanje: A vi što kažete tko sam ja?”. Eto dakle potaknuo nas je Benedikt XVI. da Petrov odgovor moramo učiniti svojim: “Ti si Krist, Sin Boga živoga”. Uputio je dakle misao na osobni odnos između Isusa i Petra i zadaću koju mu je povjerio Gospodin a koja se temelji upravo “na osobnome odnosu koji je povijesni Isus imao s ribarom Šimunom”. Petru “je povjerio posebni zadatak, prepoznavši u njemu posebni dar vjere od strane nebeskog Oca”. Odavde, jedinstvenost iskustva Šimuna Petra:
Paralelizam između Petra i Pavla je sugestivan, ali ne može umanjiti važnost Šimunova povijesnog puta sa svojim Učiteljem i Gospodinom koji mu od samog početka pridaje svojstvo “stijene” na kojoj bi trebao izgraditi svoju novu zajednicu, to jest Crkvu.
Papa je posjetio kako u sinopitčkim evanđeljima Petrovu ispovijest uvijek slijedi Isusov naviještaj o njegovoj skoroj muci. Naviještaj pred kojim Petar reagira “jer još ne uspijeva shvatiti”. A ipak je to temeljni element na kojemu Isus snažno inzistira. Razumije se dakle, da događaj križa objavljuje svoj puni smisao samo ako je ovaj čovjek koji je patio i umro na križu bio uistinu Sin Božji. Put prema slavi, nastavio je Papa, uzak je put, skandalozan način za učenike svakog doba koji su neizbježno saloni razmišljati prema ljudskom a ne Božjem naumu.
I danas, kao i u Isusovo doba, nije dosta imati pravu ispovijest vjere: potrebno je uvijek iznova učiti od Gospodina njegov spasiteljski način i put na kojemu ga moramo slijediti. Ustvari moramo priznati da je i za vjernika uvijek teško prihvatiti križ. Instinkt nas potiče da ga izbjegavamo, a napasnik nas navodi da mislimo da je pametno brinuti se za sebe, umjesto žrtvovati svoj život za vjernost ljubavi. Za brojne i danas, kazao je Benedikt XVI., teško je prihvatiti da Isus za samoga sebe prisvaja vlast koju Ima Bog. Sami su učenici malo pomalo shvatili da je On Mesija Pomazanik, njihova vjera se dakle morala postupno prilagoditi. Stoga se naša vjera predstavlja kao hodočašće koje svoj početak ima u iskustvu povijesnoga Isusa, nalazi svoj temelj u pashalnom otajstvu, ali još valja napredovati zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga