O svetkovini rođenja sv. Ivana Krstitelja, razmišlja vlč. Jenko Bulić

Poštovani slušatelji, ovih dana, našu domovinu i šire, zahvatio je toplotni udar. Bilo na ulici, na autoputu, u parku ili u gradskoj vrevi osjećamo pustinjsku žegu i vrućinu i tražimo oazu hladovine i malo vode da bi se osvježili. Možda bi bilo najkorisnije negdje se skloniti. Sada tek možemo razumjeti ljude koji žive u pustinjskim predjelima, možda bi njima ova naša vrućina bila osvježenje. Ali svi mi živimo svoj životni realitet tamo gdje jesmo, netko u pustinji, drugi opet u tropskim krajevima a treći pak u hladnim polarnim prostranstvima.
Danas Crkva slavi svetkovinu rođenja Ivana Krstitelja, čovjeka koji je još kao mladić otišao živjeti u pustinju kao mjesto kušnje i slave, kao mjesto pročišćavanja izraelskoga naroda, te posebno mjesto susreta s Bogom i bogojavljenjem, tamo je živio sam, molio, čitao Božju Riječ i tražio snagu da može progovoriti ljudima.U Zaharijinu hvalospjevu, među ostalim nalazimo i ove proročanske riječi: «A ti dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih» U tim riječima sadržan je čitav Ivanov životni program i poslanje, ali i odgovor njegovim roditeljima i rodbini na pitanje «Što li će biti od ovog djeteta?» Ivan postaje poseban signal za novost koju Stvoritelj po njemu izvodi, odabran je da bude i više nego prorok, naviještao je dolazak Kraljevstva Božjega po Isusu iz Nazareta, riječju, krštavanjem i osobnim životom poticao je na velike promjene, na obraćenje koje znači mijenjanje svojih navika, koje znači unutarnja promjena mentaliteta. Od negativnih misli, nakana i djela valja se otvoriti mislima i nakanama Božjim, Njegovu djelovanju u nama. To znači vjerovati Evanđelju. Obraćenje je osobni odgovor svakog čovjeka iz njegovog duhovnog traganja za srećom, za smislom. Obraćenje je izvanjski čin koji angažira, a svjedoci zahtijevaju vjerodostojnost tog čina u djelima i življenju. Cilj obraćenja je susret s Isusom, cilj je doživljaj Njegove prisutnosti, događaj Njegova zahvata u tajnu našega života. Isus je onaj koga čekamo, Isus nam je obećan, Isus je naš život i zato mu je važno okrenuti se i omogućiti mu da po izravnanim stazama dođe do našega srca.
Ivan Krstitelj je pokazao da su u naviještanju Isusa Krista važna tri koraka. Prvi korak: steći duboko iskustvo s Isusom Kristom. Drugi korak: znati upozoriti druge da je Isus Krist jedini učitelj. To znači biti glas koji viče u pustinji, to znači boriti se za istinu, to znači boriti se protiv grijeha i zla, to znači imati snage poput Ivana Krstitelja upozoriti političke predstavnike svoga vremena da ne smiju živjeti nemoralno, da ne mogu varati svoje žene i živjeti s tuđima, da ne mogu profiterski živjeti na račun drugih, da moraju živjeti za narod, da moraju štititi a ne ugrožavati narod. Dragi slušatelji, pozvani smo biti glas, prorok i svjedok istine. Možda smo previše pod utjecajem medija i tamnih sila koje nam nude i serviraju svoju stranu priče o Kristu, Crkvi, obitelji, odgoju mladih, koje nam nude društvo i narod bez Boga, koje nam nude svoju sliku slobode i demokracije. To su sinovi ovog svijeta, to su sinovi tame, a mi smo pozvani poput Ivana svjedočiti za svijetlo, biti glas koji govori svojim životom, koji se čuje, koji viče, koji se bori za istinu, koji nije nijem i koji će čuti što Bog govori svome narodu i na koje nas opasnosti i stranputice upozorava. Danas se puno govori o pravu glasa, pa svoj glas dižu političari, ustanove, udruge, nezavisne organizacije za nacionalna, manjinska i seksualna prava, ali kad glas i to za istinu, za dobro, protiv zla, digne Crkva, onda je se dočeka na nož, onda bi joj najradije Herodi današnjice odrubili glavu i zauvijek je uklonili iz života ljudi i društva. Tada se Crkvi prigovara da se miješa u privatni ali i javni život građana, tada je se želi ušutkati. Kakva je to demokracija, svi imaju pravo na slobodu mišljenja, govora, nastupa, osim Crkve. Zanimljivo, zar ne?
Treći korak: znati se povući kako bismo omogućili da Isus raste u srcima onih koje smo k njemu priveli. Kad je Ivan doživio susret s Isusom, kad ga je krstio, osjetio je da završava svoje poslanje preteče i propovjednika obraćenja i da je Isus onaj koji treba rasti, da je on jači, da je on smisao i cilj. Kako je u životu teško priznati nekoga jačim, boljim, uspješnijim, kako se teško radujemo uspjehu drugoga, kako je teško dati prostora i vremena za drugoga, kako često mislimo da nas drugi ugrožava, da nam je drugi konkurencija, kako zavist i ljubomora mogu ovladati i u srcima nas vjernika. Pozvani smo s drugima se radovati, obogaćivati i veseliti se uspjehu svakog našeg brata i dati mu prostora, poticaja i pomoći da raste. Kako se često, s druge strane ljudi odriču ugleda, slave, moći, časti, priznanja, pljeskanja, kako se teško povući i osjetiti kraj svoje misije i dopustiti i drugima da beru plodove našeg rada. Ivan je sve to znao, zato je i bio istovremeno i malen i ponizan ali i velik, štoviše, najveći rođen od žene. Dragi slušatelji, učimo od Svetog Ivana i molimo ga da nas zagovara da i mi rastemo i budemo sposobni pomoći i drugima da rastu!
Ovih dana se u našim katedralama širom Crkve u Hrvata rede novi svećenici, novi pastiri i proroci, novi glasovi koji će pozivati na obraćenje i promjenu mentaliteta. Molimo za njih i naše svećenike, nemojmo ih samo kritizirati i generalizirati njihove pogreške i posrtaje. Molimo da budu svećenici koji će živjeti disciplinirano, moliti egzistencijalno, živjeti skromno, raditi uporno i voljeti Boga i čovjeka. Molimo da budu ljudi koji su sposobni izvesti narod iz ropstva duha i tijela! Na to smo svi pozvani!