Uz liturgijska čitanja XI. nedjelje kroz godinu razmišlja don Jenko Bulić
Poštovani i vjerni slušatelji, život često piše čudne priče koje je teško razumijeti,
u mnogim situacijama, ljudskim reakcijama, odnosima ostajemo zatečeni jer se ne uklapaju
u naša razmišljanja, zapažanja, stavove i shvaćanja, kako o događajima, tako i o pojedinim
osobama. Puno burnije reagiramo kada netko tko je bio dobar ode po zlu i više
ga ne možemo prepoznati, nego kada netko tko je bio loš čovjek postaje bolji, mijenja
se, uviđa svoje ograničenosti i loše strane. Čudno, zar ne? Zašto smo rezervirani
prema rastu čovjeka, prema njegovom obraćenju? Možda mislimo da će nas ugroziti
ili da će se opet, kad tad vratiti na stari put? Ima li u našem životu i okvirima
mjesta za različitoga, za onoga koji se trudi rasti ili možda prijeti našem glasu
i ogledalu savijesti? Današnja zgoda i susret iz Kristova života potvrđuje nam
da Božji puti nisu naši puti, da Njegove misli nisu naše misli, da Gospodin prosuđuje
po sasvim različitim kriterijima od čovjeka koji često osuđuje nego prosuđuje, Gospodin
više prosuđuje i prašta negoli osuđuje. Božje praštanje je iznad svake ljudske inicijative
jer je ponuda ljubavi, ma štoviše, ono je direktan poziv na ljubav koja pobijeđuje
svaku osudu, predrasudu i zatvaranje vrata Kristovom pogledu i Njegovoj blizini koja
je sposobna izbrisati svako bezakonje. Opraštanje je prema prispodobi o dvojici dužnika
temelj obraćenja, ali i ljubavi jer onome kome se malo prašta, malo i ljubi. Iz života
supružnika i stanja u braku i obitelji sigurno možemo posvjedočiti da je više volje,
želje, hrabrosti i spremnosti na praštanje, pomirenje, bilo bi više i ljubavi! Ljubav
se guši, gasi, nestaje tamo gdje nema otvorenog puta u iskrenosti i otvorenosti koja
vodi prema praštanju i oproštenju. Kako je lijepo osjećati Božje milosrđe u Sakramentu
pomirenja koje budi u nama ljubav za koju smo mi često prespori prema bližnjemu. Nije
li lakše tražiti od Boga oproštenje nego li drugome oprostiti i zamoliti ga za oprost,
nije li lakše bježati od sebe i čudom i sumnjom gledati na bližnjega koji kuca, ište
i moli? Mi vjernici smo često u napasti ne samo ne gledati, kajati se i moliti
za oproštenje vlastitih grijeha nego druge prozivati, prokazivati kao velike grešnike,
bludnike, zavodnike, varalice i čuditi se kada takvi traže Božje milosrđe! U takvima
ne vidimo osobu sa svojim dostojanstvom i vrijednošću, ne vidimo njezinu čežnju za
Božjom blizinom i naklonošću, ne vidimo njezinu ljubav, ali i suze i kajanje. Srce
raskajano i ponizno Bog ne prezire, ali prezire pozivanje na vanjštinu i izvršenje
pukog običaja. Zarobljeni smo protokolom, formom koja se treba ispuniti, ali bez ljubavi,
topline i spontanosti. Tko mnogo ljubi, mnogo mu se prašta i dopušta mu se da uđe
u temelje kršćanskog iskustva koja vode do vrhunca svakog našeg susreta, molitve,
zahvale, koje vodi do vrhunca svakog našeg sata, dana i godine, koje vodi do vhunca
našeg života koji je bitno okarekteriziran i osmišljen snagom Božje ljubavi koja je
puno veća negoli naše ljudsko kajanje i praštanje! Ne zaboravimo da ćemo u predvečerje
života biti suđeni po ljubavi na kojoj stoji ili pada naša vjera, na kojoj stoji ili
padaju sve naše molitve, postovi, žrtve, odricanja, hodočašća, milodari. Ako ljubavi
ne budemo imali, ništa smo! Neka nam progovara ljubav žene iz današnjeg Evanđelja,
ali i u mjesecu Presvetog Srca Isusova neka nam svijetli snažna ljubav koja neka bude
razlivena u srcima našim kako nam srce ne bi bilo od kamena nego od mesa, ljudsko,
životno, toplo, sućutno, raskajano, iskreno, krotko i ponizno u ljubavi i praštanju!