2007-06-16 18:37:24

Uz liturgijska čitanja XI. nedjelje kroz godinu razmišlja don Jenko Bulić


Poštovani i vjerni slušatelji, život često piše čudne priče koje je teško razumijeti, u mnogim situacijama, ljudskim reakcijama, odnosima ostajemo zatečeni jer se ne uklapaju u naša razmišljanja, zapažanja, stavove i shvaćanja, kako o događajima, tako i o pojedinim osobama.
Puno burnije reagiramo kada netko tko je bio dobar ode po zlu i više ga ne možemo prepoznati, nego kada netko tko je bio loš čovjek postaje bolji, mijenja se, uviđa svoje ograničenosti i loše strane. Čudno, zar ne? Zašto smo rezervirani prema rastu čovjeka, prema njegovom obraćenju?
Možda mislimo da će nas ugroziti ili da će se opet, kad tad vratiti na stari put?
Ima li u našem životu i okvirima mjesta za različitoga, za onoga koji se trudi rasti ili možda prijeti našem glasu i ogledalu savijesti?
Današnja zgoda i susret iz Kristova života potvrđuje nam da Božji puti nisu naši puti, da Njegove misli nisu naše misli, da Gospodin prosuđuje po sasvim različitim kriterijima od čovjeka koji često osuđuje nego prosuđuje, Gospodin više prosuđuje i prašta negoli osuđuje. Božje praštanje je iznad svake ljudske inicijative jer je ponuda ljubavi, ma štoviše, ono je direktan poziv na ljubav koja pobijeđuje svaku osudu, predrasudu i zatvaranje vrata Kristovom pogledu i Njegovoj blizini koja je sposobna izbrisati svako bezakonje. Opraštanje je prema prispodobi o dvojici dužnika temelj obraćenja, ali i ljubavi jer onome kome se malo prašta, malo i ljubi. Iz života supružnika i stanja u braku i obitelji sigurno možemo posvjedočiti da je više volje, želje, hrabrosti i spremnosti na praštanje, pomirenje, bilo bi više i ljubavi! Ljubav se guši, gasi, nestaje tamo gdje nema otvorenog puta u iskrenosti i otvorenosti koja vodi prema praštanju i oproštenju.
Kako je lijepo osjećati Božje milosrđe u Sakramentu pomirenja koje budi u nama ljubav za koju smo mi često prespori prema bližnjemu. Nije li lakše tražiti od Boga oproštenje nego li drugome oprostiti i zamoliti ga za oprost, nije li lakše bježati od sebe i čudom i sumnjom gledati na bližnjega koji kuca, ište i moli?
Mi vjernici smo često u napasti ne samo ne gledati, kajati se i moliti za oproštenje vlastitih grijeha nego druge prozivati, prokazivati kao velike grešnike, bludnike, zavodnike, varalice i čuditi se kada takvi traže Božje milosrđe! U takvima ne vidimo osobu sa svojim dostojanstvom i vrijednošću, ne vidimo njezinu čežnju za Božjom blizinom i naklonošću, ne vidimo njezinu ljubav, ali i suze i kajanje. Srce raskajano i ponizno Bog ne prezire, ali prezire pozivanje na vanjštinu i izvršenje pukog običaja. Zarobljeni smo protokolom, formom koja se treba ispuniti, ali bez ljubavi, topline i spontanosti. Tko mnogo ljubi, mnogo mu se prašta i dopušta mu se da uđe u temelje kršćanskog iskustva koja vode do vrhunca svakog našeg susreta, molitve, zahvale, koje vodi do vrhunca svakog našeg sata, dana i godine, koje vodi do vhunca našeg života koji je bitno okarekteriziran i osmišljen snagom Božje ljubavi koja je puno veća negoli naše ljudsko kajanje i praštanje!
Ne zaboravimo da ćemo u predvečerje života biti suđeni po ljubavi na kojoj stoji ili pada naša vjera, na kojoj stoji ili padaju sve naše molitve, postovi, žrtve, odricanja, hodočašća, milodari. Ako ljubavi ne budemo imali, ništa smo!
Neka nam progovara ljubav žene iz današnjeg Evanđelja, ali i u mjesecu Presvetog Srca Isusova neka nam svijetli snažna ljubav koja neka bude razlivena u srcima našim kako nam srce ne bi bilo od kamena nego od mesa, ljudsko, životno, toplo, sućutno, raskajano, iskreno, krotko i ponizno u ljubavi i praštanju! RealAudioMP3







All the contents on this site are copyrighted ©.