Uz liturgijska čitanja X. nedjelje kroz godinu razmišlja don Jenko Bulić

Poštovani slušatelji naše radio postaje, nalazimo se u liturgijskom vremenu kroz godinu u kojem se nosi zelena liturgijska boja, boja pouzdanja u Božje milosrđe i dobrotu, boja nade u ispunjenje Božjih obećanja i konačnog susreta u punini, ali i nade i onda kada se zbog životnih briga i tjeskoba, te raznih strahova i sumnji teško nadati, kada nam se čini da gubimo svaku nadu i kao da se sluti loš završetak. A kada sve završi kako nismo očekivali posljednji tračak nade se ugasi te nastupa bol, tuga i praznina u srcu.
Upravo nam današnje Evanđelje svjedoči da nada postoji i onda kada je čovjek izgubi, da zadnju riječ i u najtežim iskušenjima, poput smrti voljene osobe ima sam Bog koji je Gospodar života i smrti, ali je i sućutan i ispunjen ljubavlju za svakog čovjeka koji je podvrgnut zakonu umiranja koji ne možemo do kraja razumijeti, shvatiti i prihvatiti, posebno kada se radi o mladom čovjeku koji je tek počeo živjeti i trebao bi još dugo nositi snagu života. Čovjek u sebi nosi čežnju za životom, vječnim životom, a ovdje stoje nosiljke s nepomičnim i bespomočnim tijelom do jučer živog mladića. Majka koja ga je u u utrobi nosila, gojila, sudjelovala u njegovom rastu, sada ga prati mrtva. Teška i mučna situacija, nema puta prema naprijed, nema cilja, nema smisla. Ali u takvu situaciju ulazi sam Isus sa svojim učenicima i unosi svjetlo, nadu, cilj i smisao. Isus oživljuje mladića i tako daje temeljni smisao ovom čudesnom događaju, jer Isus nije jedan od mnogih koji određuju tijek povijesti, njegova povorka ide prema Jeruzalemu i tako dragovoljno prihvaća volju Očevu. Isus se nakon radosnog događaja uskrsnuća mladića stavlja na raspolaganje u potpunom povjerenju da nasuprot najdubljoj ostavljenosti ostaje ljubav koju mnoge vode ne mogu ugasiti.
Tko u radosti i u žalosti, u dobru i zlu hoda s Isusom i dopusti da Isus hoda s njim osjetit će na svojim putovima, u svojim hodovima i povorkama da sam život i smisao već bijahu skriveni u svijetu smrti i besmisla. Ne zaboravimo da i u najbolnijim trenucima Bog u Isusu šalje Mlado Sunce s visine, šalje svjetlo nade i pohađa svoj narod da ne hoda u sjeni smrtnoj već stazama života! Gospodin želi preko svojeg Duha Životvorca obnoviti vjeru u Božju prisutnost, Njegovu Svemoć i mesijansko poslanje, ali i vjeru u uskrsnuće tijela i život vječni.
U mladiću možemo ove nedjelje prepoznati čitavo čovječanstvo, ali i svakoga od nas jer smo pogođeni smrću, u majci prepoznajemo Majku Crkvu koja moli, vapije, bdije i nada se, a Isus je uvijek prisutan, dobar, sućutan i živ, kako tada u Nainu, tako i danas kada nam preko susreta u Euharistiji i Radosnoj Vijesti poručuje da ustanemo iz svojeg mrtvila, ukočenosti, beživotnosti, klonulosti i da počmemo živjeti novim, kvalitetnijim, dinamičnijim, optimističnijim životom u kojem ćemo se moći hrabro i odvažno susresti s teškim okolnostima u kojima ima nade i svjetla koje je sposobno zaustaviti povorku smrti, kulturu smrti, ubojstva, samoubojstva, pobačaja, eutanazije, droge, neodgovorne smrtonosne vožnje, nasilja.
Dopustimo, poštovani i vjerni slušatelji, da Isusova prisutnost i Njegova Riječ u našem životu bude jača od grijeha smrti i sila tame, i neka On usmjerava naš osobni životni hod, ali i zajedničku povorku prema izvršenju volje Božje koja će sigurno zasjati nadom i horizontima svjetlosti koji spajaju naš zemaljski hod s onim beskrajnim, nebeskim!