Uz liturgijska čitanja VI. vazmene nedjelje razmišlja pater Jure Antunović

Ovih nedjelja bogoslužje nam omogućuje slušati ulomke iz Isusova oproštajnog govora. U njima se isprepliću četiri nazočnosti: Isus, Otac, Duh Sveti i učenici. Isus nas u evanđeoskom odlomku ove nedjelje usredotočuje na prisutnost Duha Svetoga: Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetit vas svega što vam rekoh. Priprava je to na svojevrsno «došašće» vrijeme priprave i iščekivanja da primimo taj «najveći Božji dar», kada dođe.
U Isusovu govoru Duh Sveti se pojavljuje kao put koji povezuje Isusa s Ocem i Isusa s učenicima. U Novom zavjetu se Duhu Svetom s posebnim naglaskom pripisuju tri stvari: Duh Sveti je dar, zajedništvo i radost. Sva ta tri načina raspoznavanja Duha Svetoga, opisana u Svetom pismu – dar, zajedništvo i radost – stječu se jednoj stvarnost i koja ih sadržaje a to je ljubav. Duh Sveti je onaj Bog o kojemu govori Novi zavjet kad kaže: Bog je ljubav! I to u pravom značenju, osobnom, a ne samo naravnom. Možemo reći da je Duh Sveti ona Božja ljubav koja se u krštenju izlila u naša srca upravo po Duhu Svetom. On je za nas «novo srce» dano čovjeku, otkupljenu po Kristu, da bude sposoban zaslužiti Božju ljubav, ljubiti Boga i bližnje. On je za nas najveći dar koji uključuje mogućnost zajedništva i radosti.
Zahvaljujući Duhu Svetom koji nam pomaže da shvatimo Isusove riječi i koji vodi prema punoj istini, vjernici mogu, takoreći upoznati nutrinu smoga Boga, otkivajući da on nije beskrajna samoća, nego zajedništvo svjetla i ljubavi, život darovan i primljen u vječnom dijalogu Oca i Sina u Duhu Svetomu – Ljubećemu, Ljubljenomu i Ljubavi, da se poslužimo riječima sv. Augustina. Na ovome svijetu nitko ne može vidjeti Boga, no On sam je dopustio da bude upoznat, te s apostolom Ivanom možemo reći: «Bog je ljubav». Čitav svemir, onome koji ima vjere, govori o Bogu jednome i trojstvenome. Od međuzvjezdanih prostora do mikroskopskih zrnaca, sve što postoji upućuje na jedno Biće koje se otkriva u mnogostrukosti i različitosti elemenata, poput neke velebne simfonije. Sva bića uređena su prema harmoničnome dinamizmu, što ga možemo po analogiji nazvati «ljubav». No, jedino u ljudskoj osobi, slobodnoj i razumnoj, ovaj dinamizam postaje duhovan, postaje odgovorna ljubav, kao odgovor Bogu i bližnjemu u daru sebe sama. U toj ljubavi ljudsko biće nalazi svoju istinu i svoju sreću, istaknuo je Benedikt XVI. u podnevnom nagovoru na svetkovinu Presvetoga Trojstva.
Ako pozorno pogledamo ikone s Duhovskim motivima, uočit ćemo kako Marija nije uvijek prisutna iako njezina uloga ima dubok teološki smisao. Marija koja je bila svjedok važnih događaja Kristova života, također je i na Duhove svjedok rođenja Crkve, čiji je upravo ona najizvrsniji član i srce. Marija je i Majka Crkve kao što ju je proglasio papa Pavao VI. na II. vatikanskom saboru. Ona je zajedno s Apostolima sastavni dio Crkve koja se bez Marije ne može shvatiti: to nam tumači njezina stalna nazočnost u štovanju kršćana i u svim događajima života Crkve. U Marijinu poniznu srcu punom vjere Bog si je pripravio dostojno prebivalište, kako bi dovršio otajstvo spasenja. Molimo je, poglavito u svibnju, da i nas uvrsti u to otajstvo! Amen!