Uz čitanja V. vazmene nedjelje razmišlja pater Jure Antunović

Kršćani u ovo uskrsno vrijeme na osobit način žive u radosti i očekivanju Gospodina. Pred mukom u smrtnoj agoniji u Vrtu, Isus izražava radost i povjerenje što može dovršiti djelo koje mu je povjerio Otac: proslaviti ga u punini njegove ljubavi za svakoga čovjeka. Sveti Ivan u obilnim izvještajima o Isusovim govorima na posljednjoj večeri, pomaže nam shvatiti Isusa, u slavi koju mu je Otac dao, kako bi mu uvijek napravio mjesto u našemu životu. Molitva je usredotočena na temu: kušati velike zaključke vjere, koji su uvijek bili svjetlo Crkve: «Ti si Krist, Sin Boga živoga, sa sv. Petrom ili «Gospodin moj, Bog moj» sa svetim Tomom. Crkva nas vodi da naučimo kako voljeti i slijediti Isusa, koji je vrhunac ljudskih očekivanja te izvor i jamac naše nade. Kao Mesija On je Onaj koji daje smisao ljudskim zbivanjima kao što nam ponavljaju činjenice povijesti. U vjeri se pojavljuje kao pravi čovjek svetosti od Boga postavljen kao Spasitelj, brat svima, nezamjenjiv prijatelj, dostojan poštovanja i ljubavi. On je uzor za savjest i za društvo. Njegova riječ definira, tumači, određuje i ujedno spašava. Središte je našega duhovnoga života; kada nam govori što činiti, daje nam snagu da to i učinimo; obznanjuje se onima koji ga traže, svjetlo je dušama svojim zrakama istine i života. Tko vjeruje u njega prihvaća i živi sakramentalni susret, realnu nazočnost u Euharistiji.
U očekivanju nebeskog Jeruzalema, gdje će moći licem u lice susresti Isusa, vjernik živi njegovu bliskost u Crkvi. U Crkvi i s Crkvom kršćanin će živjeti maksimum nove Gospodinove zapovijedi. Međusobna ljubav među učenicima, svjedočanstvo je najvjerodostojnije i najopipljivije pripadnosti Kristu, ona je zapaljena vatra u ovome hladnom svijetu, na kojoj se svi ljudi mogu zgrijati. Ta ljubav nema granica ni mjere, jer kao cilj ima ljubav Kristovu, koji, raširenim rukama na križu, prihvaća svakog čovjeka, kako bi izmirio nebo i zemlju. Posebno iz sjećanja na tu veliku Božju ljubav prema nama, učimo ljubiti istom mjerom. Euharistija, središnji trenutak susreta u Crkvi, slavljenje je otajstva u kojemu prolazimo od pada grijeha u puninu novoga života, u zajedništvo s Kristom, jedinim dobrom. Ta Crkva već jest na zemlji, ostvarena Kristovom ljubavlju, od koje živi. Bit Kristove «novosti« jest ta «Božja nastanjenost» s ljudima, izraz duboke Isusove želje: »Ostanite u mojoj ljubavi». Ljubiti znači dati samoga sebe, kao što nas je Isus, jedinorođeni Sin naučio; to jest aktivno riječima i djelima. Koliko su u svome srcu Apostoli osjećali Isusovu prisutnost, a nakon njih toliki autentični kršćani, pape, biskupi, redovnice, redovnici, svećenici, laici, na svim putovima sučeljavajući se s brojnim teškoćama i patnjama, jer su osjećali povjerenje u Gospodina u kojega su čvrsto vjerovali. Zadaća Crkve je odgajati za ljubav kao što nas uči papa Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici: «Ljubav prema bližnjemu je ukorijenjena u Božju ljubav i prije svega zadatak je svakog pojedinog vjernika, kao i čitave crkvene zajednice na svim razinama: od lokalne zajednice do pokrajinske Crkve, sve do sveopće Crkve u njezinoj globalnosti. Također Crkva kao zajednica treba živjeti ljubav. To ima za posljedicu da ljubav treba organizaciju kao pretpostavku za uređeno zajedničko služenje. Svijest o tome zadatku Crkva je imala od samih početaka. O ljubavi su govorili brojni i mnogo. Ali ako je tražiš, naći ćeš ju samo u Kristovih učenika: samo oni imaju za učitelja ljubavi, istinsku Ljubav. Tko živi ljubav, živi u Bogu, jer Bog je Ljubav. Amen!