Uz liturgijska čitanja IV. vazmene nedjelje razmišlja velečasni Saša Paveljak

Prošle nedjelje smo razmišljali o Isusovom pozivu Petru: Idi za mnom! i Pasi jaganjce moje! Poziv Petru koji nama danas daje sigurnost da je Krist s nama. Daje nam sigurnost da je Krist na čelu Crkve i da nas za njim vodi Petar naših dana. A danas nas evanđeoski odlomak uvodi još dublje u otajstvo Crkve. Isus govori o ovcama, stadu koje ide za njim, o sigurnosti koju im on daje, o cilju na koji treba doći! I uistinu ta slika Pastira, njegova brižnost, i sigurnost koju on daje stadu na jedan poseban način prikazuje Isusa kao Dobrog Pastira. Ovce slušaju njegov glas, idu za Njim; On ih poznaje, daje im sigurnost, život vječni i vodi ih pravim putem prema Ocu. Sve je na prvi pogled tako jednostavno, pomalo idilično, a često smo svjedoci jedne sasvim druge stvarnosti.
Isus uistinu jest pastir, spreman za svoje stado učiniti sve. Potražiti izgubljenu ovcu, radovati se kad ju pronađe, pa čak i svojim životom zaštititi stado od opasnosti. No postavlja se jedno drugo pitanje: Kakvo je stado koje ide za Njim? Svatko, naravno, rado prihvaća sigurnost i brižnost Pastira, svatko bi prihvatio da ga iznemogla i bolesna Pastir ponese na svojim ramenima. A što kada treba poći putem koji nije uvijek zeleni pašnjak, što kada put kojim nas Pastir vodi postane trnje, pustinja, ili kamen? Neki se tada pitaju, poput Izraelaca kada ih je Mojsije vodio: Zar nas je ovdje doveo da pomremo? Pred teškoćama mnogi izgube cilj pred očima. Ne vide ništa osim samoga sebe, ne zanima ih cilj putovanja, ni zašto su krenuli na taj put, ni tko ih vodi. Jedino što vide to je teškoća pred kojom su se našli.
Često se takav stav javlja osobito među nama - kršćanima 21. stoljeća. Lijepo nam je čuti koliko nas Bog voli, da nas čeka u raju, da nas je spreman nositi na svojim ramenima, ali zaboravljamo da ako to želimo moramo imati povjerenja. Ni jedan pastir ne može voditi svojeglavo stado, stado koje mu ne vjeruje, stado koje misli da može samo. To je naš najveći problem. Mislimo da sve možemo sami, da nam nitko ne treba, mislimo da nas pastir sputava u našoj slobodi. Pa pogledajte što smo sve učinili, napravili, domislili. Što će nam netko davati zakone ili govoriti kako živjeti, pa to znamo i sami. Lijepo nam je osjetiti slobodu, široka prostranstva, osjećamo se jači, savršeniji, nitko nas ne sputava. Uživamo u blagodatima koje nam ovaj svijet daje. I sve tako, dok se ne suočimo sa stvarnošću. Dok jednog dana ne nastupe problemi, ne dođemo do zida koji ne možemo prijeći, dok jednom ne obolimo, ostarimo, izgubimo najdraže, ostanemo sami. Sve ono za što smo živjeli, naše tijelo, ljepota, osjećaji, užici sve to izblijedi i propadne. Nađemo se sami u pustinji bez hrane, vode, smisla, živi, a bez života, pred nama jedino tama i praznina. Sve što smo imali nestane, a mi ostanemo zarobljeni u beznađu i prolaznosti. A sve je to moglo i drugačije, samo da imamo povjerenja u Pastira, da priznamo da ne možemo sve sami. Da mu dopustimo da nas vodi, pa makar i kroz trnje i kamenje i kroz pustinju, jer imali bi cilj. Svakim danom bili bi bliže cilju, a time i radosniji, jer tamo nas čeka Otac raširenih ruku. Zato dopustimo da nas Isus, Dobri Pastir vodi, dajmo mu povjerenje i sigurno nećemo požaliti.