Uz liturgijska čitanja II. vazmene nedjelje razmišlja velečasni Saša Paveljak

Uskrsno otajstvo se nastavlja. Učenici u strahu, iza zatvorenih vrata, razmišljaju o tragediji koju su doživjeli. Još uvijek su svježa sjećanja na Isusovu muku, bolno umiranje na križu, na kojemu su polako nestajala i njihova nadanja. Što dalje, kuda krenuti, kako se vratiti u stari način života? Jedno je sigurno, Isusa nitko od njih neće moći zaboraviti, previše je bilo čuda koja su vidjeli svojim očima, previše su toga doživjeli hodeći za Isusom da bi ga zaboravili. Iako su ga možda zatajili, pobjegli od njega u strahu pred patnjom, ostao je u njihovim srcima i to je ono što im nije dopuštalo da se samo tako vrate svojim starim zanimanjima, ribara, radnika, carinika. Sve što su proživjeli proteklih dana jednostavno nije imalo smisla, nije trebalo biti tako, toliko toga im je Isus još trebao reći, toliko je još bolesnika trebao izliječiti, koliko je još trebao pozvati na obraćenje?
I dok su se učenici zamišljeni borili s brojnim pitanjima bez odgovora, začuli su glas: Mir vama! Podigli su glave i ugledali Isusa. Što, kako, odakle? Sva pitanja su najedanput iščezla iz glave. Svu tugu, brigu, strahove zamijenila je radost. Gle ruke, bok koji su proboli, to je uistinu Gospodin! A On smireno ponavlja: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas! … Dahne u njih i kaže: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im! U tih nekoliko trenutaka, u tom jednom dahu, u tih nekoliko riječi nalazi se sve poslanje Crkve. Mir, Božja prisutnost, sakramenti, Duh Sveti, Radosna vijest, Božja ljubav – to je Crkva, to je njeno poslanje. Biti znak, znak Božje blizine u svijetu. Ali preduvjet za to poslanje morao je biti susret s Uskrslim Kristom. On je taj koji je poslan i šalje svoje učenike. Sve učenike, osim Tome, jer on nije bio s njima. No, čak i on, Nevjerni Toma koji želi vidjeti, opipati, koji traži dokaz za svoju vjeru, i on nakon osam dana doživljava susret. Stavljajući svoju ruku u Isusov bok, što drugo može nego reći: Gospodin moj i Bog moj!
I tu nije kraj. Piše evanđelist Ivan da je Isus činio i mnoga druga znamenja pred svojim učenicima. A sve s jednim ciljem: Da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu! I to je najveći znamen koji je plod ovoga susreta i poslanja - Crkva koja je nastala iz te šačice učenika. Ta lađa koja plovi punim jedrima u koja puše Duh Sveti, doplovila je kroz povijest i do naših dana. I plovi dalje prema vječnosti. Zato, iako ne vidimo Isusove rane, imajmo hrabrosti vjerovati! Zaplovimo na moru života s povjerenjem, vjerom Isus je Krist, Sin Božji.