2007-04-07 18:59:22

Propovijed za Veliki petak - otac Cantalamessa


Naša kultura, zaposjednuta tehnikom, treba srce kako bi čovjek mogao u njoj živjeti – kazao je na Veliki Petak otac Cantalamessa, propovjednik Papina doma, u propovijedi održanoj pred Svetim Ocem i mnoštvom vjernika tijekom obreda Muke Gospodnje u Bazilici svetoga Petra. Bijahu pokraj Isusova križa njegova majka, sestra njegove majke, Marija iz Kleofe i Marija iz Magdale. Tko su, i zašto su tamo bile te žene? – zapitao se propovjednik.
Evanđelja donose imena nekih koje su na putu iz Galileje slijedile Isusa; plačući su ga pratile; na Kalvariji i na Golgoti izdaljega su promatrale, i odatle su ga žalosne pratile do groba, s Josipom iz Arimateje. Tu činjenicu ne možemo zanemariti. Te žene nazivamo, muškom zajedljivošću, pobožnim ženama, ali one su hrabre majke. Svojom su nazočnošću prkosile opasnosti. Isus je rekao: „Blago onomu koji se zbog mene ne pokoleba!“ One se nisu pokolebale. Žene nisu osudile Isusa, to su učinili muškarci. Ali Krist je umro i za njihove grijehe, premda one mogu reći: „Mi smo nevine što se tiče njegove krvi“. Evanđelje opisuje držanje žena i muškaraca. S jedne strane bijedne muškarce, s druge pak, hrabre žene. Uvijek se pitalo zašto su pobožne žene prve vidjele Uskrsloga i zašto im je rečeno da apostolima navijeste Uskrsnuće Isusovo? To je bio najsigurniji način da se uskrsnuće učini nevjerodostojnim. U ono doba žena nije mogla svjedočiti, dakle nije bila vjerodostojna. Pravi je odgovor: žene su bile prve jer su ga zadnje napustile, čak su mu na grob nosile mirise. Zašto su samo žene ostale uz Isusa? Na to je pitanje odgovorio Krist kad je za „grješnicu „ rekao da je mnogo ljubila. Njima nisu bila obećana važna mjesta, niti su one zahtijevale da sjednu s njegove desne ili lijeve strane. Slijedile su ga, tako je zapisano, „kako bi mu služile“, bile su jedine, osim njegove majke Marije, zadojene evanđeoskim duhom. Slušale su glas srca, a srce ih nije prevarilo. U tome je njihova nazočnost uz Razapetoga i Uskrsloga za nas poučna. Naša civilizacija, opsjednuta tehnikom, treba srce da bi čovjek preživio u njoj, da se posve ne raščovječi. Moramo slijediti srce ako želimo izbjeći da naš planet ne zapadne u ledeno doba. U tome nam, za razliku od brojnih drugih područja, tehnika ne može pomoći. Odavno se želi stvoriti računalo koje „misli“. Ali nitko nije mislio na mogućnost računala koje „ljubi“, koje će podupirati ljudsku ljubav. S povećanjem inteligencije i spoznajnih čovječjih mogućnosti, nažalost, ne povećavaju se sposobnosti ljubavi. Dapače, izgleda da one nisu važne, a znamo da sreća i nesreća ne ovise o znanju ili neznanju nego o ljubavi, od voljeti ili biti voljen. Jednostavan je tome razlog: Stvoreni smo na sliku Božju, a Bog je ljubav. Nije teško shvatiti zašto smo toliko zabrinuti za stjecanje sve većeg znanja, a malo nas zanima rast u ljubavi: znanje se automatski pretvara u moć, a ljubav, naprotiv, u služenje. Sveti je Pavao, prije drugih, napisao: „Znanje napuhuje, a ljubav izgrađuje.“
Nakon tolikih razdoblja nazvanih po čovjeku: homo erectus, homo faber, homo saopiens-sapiens – treba poželjeti da se konačno otvori „razdoblje“ žene: razdoblje srca, samilosti; da zemlja ne bude „lijeha koja rađa brojne okrutne“. Iskustvo nas uči kako nas žena može podići u visinu, ali nas također može strovaliti. I njoj je potrebno Kristovo otkupljenje. Žena „oslobođena“od vjekovnih predrasuda i podcjenjivanja može pridonijeti oslobođenju društva od zala koja mu prijete: nasilja, volje za prevlašću, duhovne suše, omalovažavanja života. Ne treba ponoviti staru gnostičku pogrješku prema kojoj žena, kako bi se spasila, treba postati muškarac. I žene su tim opterećene, umanjujući razliku između spolova, prihvaćajući spol kao kulturnu nadogradnju: „Žena se ne rađa nego postaje“, kazala je jedna njihova slavna predstavnica. Moramo biti zahvalni pobožnim ženama! Na Kalvariji je njihovo jecanje bio jedini prijateljski glas koji je dopirao do Gospodinovih ušiju; dok je visio na križu njihovi su se pogledi s ljubavlju i samilošću zaustavljali na Njemu. U bizantinskoj liturgiji pobožne žene nazivaju „mironosicama“, odnosno nositeljice mirisa, a štuju se na drugu nedjelju po Uskrsu.
Podsjetivši kako je sveti Leon Veliki kazao da se „Kristova muka nastavlja sve do kraja vjekova“, a Pascal napisao „da će Krist biti u agoniji sve do svršetka svijeta“, otac Cantalamessa je napomenuo da se Muka nastavlja u članovima Kristova tijela. Nasljednice su pobožnih žena brojne žene, redovnice i vjernice, koje su danas uz siromašne, oboljele od side, zatvorenike, odbačene od društva. Njima Krist ponavlja: „To ste meni učinile“. Pobožne su žene uzor kršćanskim ženama. U Svetome pismu često susrećemo zapovijed: „Idi i idite!“ Svi su ti pozivi upućeni muškarcima, samo jedanput ženama, na uskrsno jutro, upravo „mironosicama“: „Nato im Isus reče: Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći da idu u Galileju. Ondje će me vidjeti“. One su prvi svjedoci uskrsnuća, Grgur Antiohijski ih naziva „učiteljicama učitelja“, a sveti Toma Akvinski Mariju Magdalenu naziva „apostolom apostola“ – primijetio je otac Cantalamessa. „One, sa strahom i ujedno s velikom radošću, smjesta ostaviše grob te otrčaše da to jave njegovim učenicima.“ Kršćanske žene, nastavite nasljednicima apostola, nama svećenicima, njihovim suradnicima, donositi Radosnu vijest: „Učitelj je živ!“ „Uskrsnuo je!“ Pred vama ide u Galileju, odnosno kamo god išli! Ne bojte se!“ Nastavite klicati s Marijom Magdalenom i Crkvom: „Smrt i život su se sučelili u čudesnom dvoboju: Gospodar života bijaše mrtav, ali je sada živ i vlada“. Život je pobijedio smrt! Prvoj pobožnoj ženi i nedokučivome uzoru, Isusovoj majci, obratimo se pradavnom molitvom Crkve: „Sveta Marijo, pomogni bijednima, podupri malodušne, okrijepi slabe: moli se za narod, zauzmi se za svećenstvo, zagovaraj za pobožni ženski spol“ – zaključio je otac Cantalamessa.







All the contents on this site are copyrighted ©.