Završen biskupijski proces za beatifikaciju Ivana Pavla II.

U ponedjeljak, 2. travnja, tijekom svečanosti održane u Bazilici svetoga Ivana Lateranskoga, nakon 21 mjeseca zaključen je biskupijski dio kauze za beatifikaciju i kanonizaciju sluge Božjega Ivana Pavla II. Bio je to trenutak koji su radosno očekivali vjernici iz cijeloga svijeta. Isto se tako, sa snažnim osjećajima i velikim uzbuđenjem iščekivala i Sveta Misa zadušnica za Ivana Pavla II., koju je, s početkom u 17 sati i 30 minuta, na Trgu svetoga Petra predvodio papa Benedikt XVI. Jutros je pak, u spomen na drugu obljetnicu preminuća pape Wojtyłe, kardinal Stanisław Dziwisz služio Svetu Misu na njegovu grobu. Kardinal je tijekom Mise istaknuo kako je Ivan Pavao II. bio „Papa života“, te napomenuo kako nas činjenica da upravo svetost postaje najkarakterističnija i najprepoznatljivija crta njegova ponašanja i njegove službe, ispunja radošću i nadom. Kardinal, koji je bio osobni tajnik Ivana Pavla II., večeras će predvoditi bdijenje s mladima, u spomen na blagopokojnoga papu, koje će popratiti razmišljanja nadbiskupa Angela Comastrija, glavnoga Papina vikara za Grad Vatikan.
Formulom pročitanom na latinskome jeziku, msgr. Slawomir Oder, postulator kauze, objavio je predaju dokumenata o životu, krepostima, kao i općenito čudima pape Wojtyłe, Zboru za proglašenje svetih. Kardinal Camillo Ruini, Papin vikar za grad Rim, pred okupljenim je vjernicima razmišljao o duhovnome liku Ivana Pavla II., i posebice o njegovu osobnom odnosu s Bogom. Taj se odnos – kako je napomenuo kardinal – pokazao vrlo jakim već u djetinjstvu, i nije nikada prestao rasti i jačati. Otac je volio ovoga poljskog mladića, sjedinio ga je sa sobom i zadržao ga je u tome jedinstvu, ne pošteđujući ga kušnji u životu, i čineći ga uvijek ponovno dionikom Križa svoga Sina. Siguran da ga Bog voli, i radosno odgovarajući na tu ljubav, Karol Wojtyła je pronašao smisao, jedinstvo i svrhu vlastita života. Sve one koji su ga upoznali, izbliza ili samo izdaleka, pogodilo je bogatstvo njegove čovječnosti, njegova potpunoga ostvarenja kao čovjeka; ali još je znakovitija činjenica da se ta punina čovječnosti na koncu podudara s njegovim odnosom s Bogom, drugim riječima, s njegovom svetosti – istaknuo je kardinal Ruini.
Osvrnuvši se na dvije bitne sastavnice osobnosti Karola Wojtyłe – molitvenu dimenziju i slobodu, kardinal je kazao da je papa molitvu doživljavao kao dar, užitak i radost. Pritom se prisjetio njegove sabranosti, štoviše – kako je kazao – potpunoga predanja u koje je uranjao kada je molio. Prisjetivši se bezbrojnoga mnoštva ljudi koji su mu se obratili kako bi primili Božju pomoć, kardinal Ruini je kazao da je u ladici klecala, papa držao prošnje koje su mu stizale, kako bi ih osobno prikazao Gospodinu. Govoreći pak o slobodi Karola Wojtyłe, kardinal je istaknuo kako je uvijek bio spreman poslušati, i prihvatiti kritiku; osobito je volio suradnju i poštovao je slobodu svojih suradnika, ali je isto tako znao biti samostalan u konačnim odlukama i posebice, nije odustajao od zauzimanja teških i „nezgodnih“ stajališta u strahu od reakcije vlasti protivnih Crkvi, u godinama službe u Poljskoj, ili od nerazumijevanja i neprijateljstva prevladavajućega općeg mišljenja u godinama papinstva.
Njegov veliki poticaj „Ne bojte se!“, kojim je započeo svoje papinstvo, proizišlo je i iz te unutarnje slobode, nadahnute vjerom; a on je, konkretno, bio zarazan poticaj koji je oslobodio Poljsku, i ne samo nju, od straha i političke, kulturne i duhovne podložnosti. Ivan Pavao II. bio je odvojen od dobara ovoga svijeta, - kazao je nadalje kardinal - i upravo mu je to duševno stanje pomoglo cijeniti ljepotu prirode i umjetnosti, kao i toplinu prijateljstava, odvažnost misli i športske uspjehe. Spomenuvši njegovu skrb o braći, koju je Karol Wojtyła svjedočio još kao mladić, kardinal je napomenuo kako se papa koncentrirao na pozornost prema osobi i njezinim problemima. Zbog toga se neprestano zalagao za materijalnu pomoć siromašnima i potrebitima, kao i za skrb o bolesnima. Njegovo je srce bilo za siromašne, malene i one koji trpe, a to objašnjava i duboku duhovnu blizinu koju je osjećao prema Majci Tereziji iz Kolkate. U stvari, iza neiscrpne snage njegova svjedočenja Kristove istine, stajala je čvrsta vjera – bila je to jednostavna vjera djeteta, a istovremeno vjera velikoga čovjeka kulture, svjesnoga današnjih izazova; bila je to ponajviše vjera čovjeka koji je u određenom smislu već vidio Gospodina, doživio izravno iskustvo otajstvene i spasenjske nazočnosti Boga u vlastitome duhu i životu – kazao je između ostaloga kardinal Ruini, te na koncu podsjetio kako je i u najvećoj boli, Karol Wojtyła utjehu pronalazio u Mariji, kojoj se u potpunosti povjerio.
Jedan od najvažnijih simboličnih trenutaka na današnjoj svečanosti bilo je postavljanje voštanih pečata na brojne dokumente sakupljene tijekom 21 mjeseca rada. Proučavanje tih dokumenata sada je zadaća Zbora za proglašenje svetih. Odgovarajući na upit novinara naše radio postaje, u čemu se sastoji razmatranje tih dokumenata, kardinal José Saraiva Martins, pročelnik te vatikanske ustanove, napomenuo je kako povik „Svetac odmah“ jasno govori što misli Božji narod, ali to nije dostatno. Stoga je potreban rad ovoga zbora kako bi se utvrdilo je li taj glas svetosti utemeljen. Puno sam se puta susreo s Ivanom Pavlom II., i uvijek sam bio duboko uvjeren da je on doista svet, s onom svojom tako dubokom poniznošću, i tako snažnim duhom molitve – kazao je nadalje kardinal. On je doista bio svet, bio je živo Evanđelje, i sada, kada proučavam taj slučaj, jasno je da ta sjećanja moraju biti nazočna u mojoj duši i mome srcu. Stoga se nadam da će kauza što prije doći do završnoga razdoblja. Valja podsjetiti da se za Ivana Pavla II. nije čekalo pet godina za početak kauze za beatifikaciju, ali on nije oslobođen samoga procesa. Svi želimo da Ivan Pavao II. bude što prije uzdignut na čast oltara, ali poštujući norme Kanonskoga prava – kazao je kardinal Saraiva Martins.