Propovijed - Otac Cantalamessa

Praštanje je za zajednicu kao ulje za motor: kao ulje, tako i praštanje uklanja „trvenja“ i omogućuje ljudima živjeti u skladu – istaknuo je otac Cantalamessa u posljednjoj korizmenoj propovijedi održanoj 30. ožujka pred Svetim Ocem i Rimskom kurijom. Propovjednik je usredotočio promišljanje na evanđeoski ulomak: „Blago milosrdnima jer će naći milosrđe“!
Ako su blaženstva Isusov portret, onda treba gledati kako je Isus živio milosrđe. Od te pretpostavke propovjednik polazi u svome promišljanju. Čitavo Sveto pismo govori o Božjem milosrđu prema nevjernome narodu; milosrđe shvaćeno u dva smjera: Božje milosrđe prema grješnicima, milosrđe u međuljudskim odnosima. Propovjednik je podsjetio na brojne ulomke iz Staroga i Novoga zavjeta koji pokazuju primjere praštanja koje, ako je življeno, čovjeka uistinu čini, više od bilo čega drugoga, na sliku i priliku Božju. Ono što najviše iznenađuje, kad je u pitanju Božje milosrđe, jest to što Bog osjeća radost čineći milosrđe. (...) Zašto jedna ovca, postavlja se pitanje, više vrijedi od čitavoga stada, a više vrijedi upravo ona koja se izgubila i zadala najviše problema? Što reći o 99 dragocjenih ovaca i o starijem sinu? Zar se u nebu ne raduju zbog njih? Vrijedi li onda čitav život živjeti kao dobar kršćanin? Zabluda starijega sina je u tome što je život u kući s ocem, dijeleći s njim sve, smatrao zaslugom, a ne povlasticom; više se ponaša kao trgovac nego kao sin – primijetio je otac Cantalamessa.
Bog je spreman na oprost, ali poštuje ljudsku slobodu da prihvati oprost i da ga nudi drugima. Je li Božje milosrđe prema nama učinak milosrđa koje očitujemo prema drugima i je li mu razmjerno? – upitao se propovjednik. Ne, odgovorio je, jer Božje milosrđe uvijek prethodi ljudskome milosrđu. Prispodoba o dvojici sluga ključ je ispravnoga tumačenja toga odnosa. Tu se vidi da gospodar prvi bezuvjetno oprašta ogromni dug slugi, a njegova je velikodušnost trebala potaknuti slugu na milosrđe prema svome dužniku koji mu je trebao vratiti neznatnu svotu novca. Moramo, dakle, biti milosrdni jer smo primili milosrđe, a ne zato da zadobijemo milosrđe; Ali moramo biti milosrdni inače Božje milosrđe neće biti blagotvorno za nas i bit će uskraćeno, kao što je gospodar uskratio milosrđe nemilosrdnome slugi – istaknuo je Otac Cantalamessa.
Crkva, dakle i svaki kršćanin potaknuti su na velikodušno i mudro ponašanje koje je resilo Kristovu ljubav prema takozvanim grješnicima. Oni nisu bili zločinci ili ubojice – kakvima ih se danas želi prikazati, želeći ocrniti Krista kao „neodgovornog“ prijatelja kriminalaca – to su poglavito željeli reći farizeji sa svojim doslovnim tumačenjem zakona. Kad bi to bilo tako, onda bi Isusovi protivnici zaista imali pravo sablazniti se i smatrati ga neodgovornom i socijalno opasnom osobom. To bi bilo kao da današnji svećenik redovito posjećuje mafijaše, ucjenjivače i kriminalce, da prihvaća njihove pozive na ručak, s izlikom da im govori o Bogu. A u stvarnosti to nije istina. Isus ne niječe postojanje grijeha i grješnika, ne opravdava carinikove prijevare ili ženin preljub. To očituje činjenica što ih naziva „bolesnima“. On ne banalizira grijeh, ali nalazi način da se ne udalji od grješnika, radije ih privlači sebi. Ne gleda u njima samo ono što jesu, nego ono što mogu postati ako ih u dubinu njihova srca i bijede dotakne Božje milosrđe. Ne čeka da dođu k Njemu, On ih radije traži. Onda je riječ – zaključio je otac Cantalamessa – da se reagira s milosrđem, sve dok je moguće i s izlikom, a ne osudom. Milosrđe je za zajednicu ono što je ulje za motor. Ako netko iziđe s autom bez kapi ulja u motoru, nakon nekoliko kilometara sve će planuti. Kao ulje tako i praštanje podmazuje trvenja. Potrudimo se u svojim odnosima s drugima otkriti ono u što treba sipati ulje milosrđa i pomirenja, a za Pashu ga sipajmo polako i u izobilju.