Treća korizmena propovijed oca Cantalamesse

Jedini „sveti rat“ na koji su pozvane religije jest borba protiv siromaštva, koje u svijetu žanje na milijune žrtava – istaknuo je otac Cantalamessa u trećoj korizmenoj propovijedi pred Svetim Ocem i Rimskom kurijom, polazeći od promišljanja blaženstva: „Blaženi koji gladuju, jer će se nasititi“. Ravnodušnost je, kazao je propovjednik, najveći grijeh protiv siromaha.
Bogataševa napast prema siromahu jest „stavljanje duplih stakala“ između njega i siromahove drame, koja se tako „otupljuje i ublažava“. Propovjednik se poslužio jasnim riječima i slikama u osudi nezaliječene rane našega planeta, to jest gladi, ali i u njezinom vrednovanju s kršćanskoga gledišta. Promišljanje polazi od slavne Lukine i Matejeve tvrdnje, koju različito naglašenu, nalazimo u njihovim evanđeljima, koja„Blaženima“ naziva one koji su gladni „jer će se nasititi“. Luka govori o „gladi“, primijetio je propovjednik, a ne govori kao Matej o „gladi pravde“, ova se inačica – dodao je – ne suprotstavlja Lukinoj, nego je potvrđuje i pojačava. Ali zašto se gladne naziva blaženima s obzirom na bogate, odnosno site? To nam sam Isus pojašnjava slikovitom prispodobom o Lazaru i bogatom proždrljivcu.
Bogati izjelica kao ni svi dugi bogataši u Evanđelju nisu osuđeni zato jer su bogati, nego zato kako se služe, ili ne služe, bogatstvom. U prispodobi o bogatom proždrljivcu Isus pojašnjava kako za bogataša postoji jedan izlaz, jedno rješenje, a to je da se sjeti Lazara pred vratima te da s njim podijeli svoj obilni obrok. (...) Tako se pojašnjava prijetnja „JAO“ upućena bogatima i sitima. Ali taj „jao“ znači više „pozorni“ nego „prokleti“, jer Isus ne proklinje nikoga, On radije upozorava – istaknuo je otac Cantalamessa.
Evanđelje dakle ne okrivljuje bogatstvo, okrivljen je način kako se pojedinci i bogate zemlje odnose prema bijednima. Upravo je u tome aktualnost ove prispodobe – istaknuo je propovjednik – jer ona, nakon dvije tisuće godina, točno ocrtava svjetski scenarij 21. stoljeća. Prispodoba o raskošnom proždrljivcu i Lazaru danas se ponavlja, u našoj sredini, na svjetskoj ljestvici. Dva lika naprosto predstavljaju dvije Zemljine polutke: bogataš predstavlja sjevernu polutku (Zapadnu Europu, Ameriku i Japan); siromašni Lazar južnu polutku, s malobrojnim iznimkama. Dva lika, dva svijeta: prvi svijet i „treći svijet“. Dva svijeta nejednake veličine: ono što nazivamo „trećim svijetom“ u stvarnosti predstavlja dvije trećine svijeta. (...) Rasipanje je posljedica takvoga stanja. Američko je ministarstvo za poljoprivredu prije nekoliko godina izračunalo kako na 161 milijardu kilograma prehrambenih proizvoda, četrdeset tri milijarde, dakle oko četvrtine, završi u smeću. Od te bačene hrane, lako bi se moglo, kad bi se htjelo, spasiti oko dvije milijarde kilograma, a to bi bilo dovoljno za godišnju ishranu četiri milijuna osoba – zaključio je otac Cantalamessa.
Otac Cantalamessa je nehaj da se ublaže uvjeti siromašnih i izgladnjelih nazvao „možda najvećim grijehom“ protiv siromašnih. Zbog „duplih stakala“ – također i televizijskih stakala – postavljenih između blagostanja i bijede, nije moguće upoznati legije gladnih i beskućnika, odnosno današnjih „Lazara“.
Prvo što treba učiniti, s obzirom na siromašne, jest razbijanje „duplih stakala“, nadići ravnodušnost, neosjetljivost, ukloniti obrane i prepustiti da nas zbog strašne bijede koja postoji u svijetu ispuni zdrav nemir. Ukloniti ili umanjiti nepravdu i sramotni jaz između sitih i gladnih u svijetu najžurnija je i najveća neriješena zadaća koju je čovještvo sa sobom nosilo ulazeći u novo tisućljeće. U toj se zadaći prije svega trebaju isticati religije, u njoj se usprkos svakome suparništvu moraju naći ujedinjene. Ni jedan vođa ili politička moć ne mogu pokrenuti tako veliki pothvat, jer su uvjetovani interesima vlastite države, a često i moćnim gospodarskim lobijima – istaknuo je Cantalamessa.
Govoreći o gladnima „pravde“ prema riječima Matejeva evanđelja, kazao je kako je sva pravda sažeta u dvostrukoj zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A Isus nam je ostavio savršenu opreku bogataševe gozbe, a to je Euharistija: odnosno isto jelo i isto pilo, u jednakoj količini za sve, za onoga tko posjeduje kao i posljednjeg pridošlicu u zajednicu, za najbogatijeg kao i za najsiromašnijeg. Otac Cantalamessa je završio propovijed osvrćući se na djela milosrđa koja Crkva čini i treba činiti kako bi sudjelovala u „Kristovu uzdisaju“ prema potrebitima. Najbolje je potrošen novac namijenjen toj svrsi; podupirući razne „Caritase“, nacionalne i biskupijske, menze za siromašne, pothvate za prehranu u zemljama u razvoju. Postojeće menze za siromašne u gotovo svim gradovima znak su živosti naših tradicionalnih redovničkih zajednica, gdje se u ozračju poštovanja i prihvata dijeli na tisuće dnevnih obroka. To je kap u oceanu, ali i ocean je, govoraše majka Terezija, učinjen od bezbroj malih kapi – zaključio je otac Cantalamessa.