Otac Cantalamessa - Druga korizmena propovijed

Evanđeoska blaženstva su Isusov „autoportret“, ako želimo shvatiti što znači čistoća, blagost i poniznost moramo gledati u Njega, a ne posezati za tumačenjima ili ponašanjima, ponekad i samih kršćana, iz drugog doba koja često navode na krivi put. Na toj je pretpostavci otac Cantalamessa, propovjednik Papinskoga doma, pred Svetim Ocem i Rimskom kurijom, razradio drugu korizmenu propovijed. Kršćani su mogli tijekom povijesti zastraniti s puta koji je zacrtao Krist, ali Isusov život u Evanđelju je „čist“ izvor. Dakle, ne mogu davni i suvremeni intelektualci objasniti duboke razloge kršćanske poruke, niti mogu doslovno uzimati parabole kojima se Isus rado služio. Polazeći od te pretpostavke otac Cantalamessa je tumačio blaženstvo: „Blago krotkima jer će baštiniti zemlju“. Za razliku od Gandija za kojeg bi, čak da Isus nije postojao, Govor na gori ostao uvijek velik, otac Cantalamessa je jasno ustvrdio kako je naprotiv Isusov život „prekrasnoj etičkoj utopiji“ dao „praktično ostvarenje“, jer je Isus krotak, ponizan, progonjen i stoga u Njega treba gledati ako želimo posve shvatiti važnost toga blaženstva. U kršćanskoj predaji, istaknuo je otac Cantalamessa, krotkost je uvijek tumačena zajedno s drugim dvjema vrlinama: strpljivošću i poniznošću. Evanđelja su dokaz kako je Isus bio strpljiv i ponizan u pravom smislu riječi, sve do „najveće kušnje“ – Muke, ne uzvraćajući srdžbom ili prijetnjama na napade.
„No, Isus je puno više učinio od davanja uzora krotkosti i herojske strpljivosti, krotkost i nenasilje je pretvorio u znak prave veličine. Ona se više neće sastojati u uzdizanju nad drugima, nad masom, nego u poniženju kako bi se služilo i uzdizalo druge. Na križu, kaže sveti Augustin, Isus objavljuje kako prava pobjeda nije u pretvaranju drugih u žrtve nego u žrtvovanju samoga sebe“.
Naknadna su „čitanja“ Evanđelja veličala popustljivo obilježje ili ono naizgled obvezujuće, gubeći iz vidika Kristovu izvornost. Otac Canatalamessa najprije je kritizirao filozofa Nietzchea, i one koji ga danas nastoje „pripitomiti“, ako ne i „pokršćaniti“, koji je nazvao kršćanstvo „moralom za robove“ zbog navodne slabosti u „okretanju drugoga obraza“. Ali, podsjetio je Cantalamessa, dubokoumno je to što tvrdi francuski filozof René Girard, možda jedini glas koji se opire Nietzcheu. Po njegovome mišljenju, svi ti pokušaji Nietzcheu nanose krivnju. On je doista jedinstvenom pronicljivošću, za njegovo doba, proniknuo bit problema: neodstranjivu alternativu između poganstva i kršćanstva. Poganstvo veliča žrtvovanje slabijeg u korist jačega i napretka života; kršćanstvo pak veliča žrtvovanje jačega u korist slabijega. Ne može se ne vidjeti objektivnu vezu između Nietzcheova prijedloga i Hitlerova nacrta o istrjebljenju čitavih ljudskih skupina radi unaprjeđenja civilizacije i čistoće rase“.
Na suprotnoj pak strani, nastavio je otac Cantalamessa, nakon 11. rujna 2001. godine od izvanrednoga značenja postao je odnos između religije i nasilja. Evanđelje, dodao je, ne ostavlja mjesta sumnjama. U njemu nema poticanja na nasilje, pomiješanih s oprečnim poticanjima“. U jednoj knjizi o Isusu koja je imala snažan odjek u Italiji, Isusu se pripisuje rečenica: „A moje neprijatelje koji nisu htjeli da zavladam nad njima dovedite ovamo i pogubite ih preda mnom“ (Lk 19,27), na temelju tog ulomka zaključuje se „da se na takve rečenice pozivaju pobornici „svetoga rata“. Treba pojasniti da evanđelist Luka ne pridaje te riječi Isusu, nego kralju prispodobe, a zna se da se svi detalji iz parabole ne mogu prenijeti u stvarnost, u svakom slučaju njih treba s materijalne razine prenijeti na duhovnu. Metaforički smisao tih riječi jest da prihvaćanje ili odbacivanje Isusa nije bez posljedica: to je pitanje života ili smrti, u duhovnome a ne fizičkom smislu. Sveti rat zaista ništa nema s tim – istaknuo je Cantalamessa. U biti, Isus još jedanput pojašnjava pravo značenje krotkosti. Krist kaže: „Naučite od mene koji sam blaga i ponizna srca“. Prava blagost – pojasnio je otac Cantalamessa –odlučuje se u srcu“. Ljudsko je srce, često poprište nasilnih misli i procesa iza zatvorenih vrata protiv naših protivnika, također mjesto ljubavi. Čak i onda kad izgleda da je uporišni uzor izvan našega dohvata.
Postoji opasnost da se obeshrabrimo utvrđujući nemogućnost provođenja blaženstava u vlastitome životu kao i neizmjernu udaljenost između ideala i iskustva. Treba se prisjetiti onoga što smo rekli u početku: Blaženstva su Isusov „autoportret“. On ih je sva i u najvišem stupnju živio; ali, radosna vijest je u tome što ih nije živio samo za sebe, nego i za sve nas. Što se pak blaženstava tiče, nismo pozvani samo na oponašanje, nego na usvajanje. Po vjeri možemo crpiti iz Kristove krotkosti, kao i iz njegove čistoće srca i svake druge kreposti. Dobrota i blagost su poput odijela koje nam je zaslužio Krist i kojim se, po vjeri, možemo odjenuti, ali ne zato da budemo izuzeti od prakticiranja nego da od toga živimo – zaključio je otac Cantalamessa.