Finalna deklaracija Papinske akademije za život

Kako bi čovjeka vodio sud njegove moralne savjesti, te kako bi uvijek djelovao za ostvarenje dobra u istini, potrebno je da se svim zalaganjem trudi oko stalnoga usavršavanja, nadahnjujući ga vrednotama koje odgovaraju dostojanstvu ljudske osobe, pravednosti i općem dobru – istaknuto je u zaključnoj izjavi koju je 16. ožujka objavila Papinska akademija za život, po svršetku svoje XIII. opće skupštine i međunarodnoga kongresa, koji su u veljači održani u Vatikanu na temu „Kršćanska savjest u potpori prava na život“. Posebice je savjest kršćanina u traženju dobra potpuno prosvijetljena stalnim susretom s Riječi Božjom, koja je shvaćena i življena u kršćanskoj zajednici. Ta je potreba stalnoga odgoja i produbljivanja savjesti, danas očigledna pred žurnim kulturnim i društvenim problemima koji dotiču pravo na život u obitelji, preuzimanje vlastitih zadaća u braku i roditeljstvu, kao i u zanimanjima u zdravstvu i u političkim obvezama.
U izjavi se ističe kako se ne mogu prešutjeti brojne teškoće na koje, u donošenju svojih sudova i na svojemu odgojnom putu, danas nailazi kršćanska savjest vjernika, i to zbog kulturnoga konteksta u koji je uronjen život vjernikâ, a u kojemu se osjeća kriza autoriteta, gubitak vjere, te često i težnja pribjegavanju oblicima krajnjega racionalizma. Osim toga, kršćansku savjest stavljaju u kušnju i pravne norme koje su na snazi, a prema kojima se predviđaju iznimke u pravu pojedinca na život, sve se više opravdavaju razni napadi na ljudski život, te se u stvari dolazi do toga da se život više ne priznaje temeljem bilo kojeg drugog ljudskog prava, i da je poštovanje dostojanstva svakoga ljudskog bića temelj slobode i odgovornosti – istaknuto je u priopćenju. Što se tiče pitanja u zdravstvu, danas ima veću važnost hrabri priziv savjesti liječnika, bolničara, ljekarnika i administrativnoga osoblja, sudaca i parlamentaraca, kao i drugih osoba koje su izravno uključene u zaštitu ljudskoga života, tamo gdje zakonske norme predviđaju djela koja ga stavljaju u opasnost. Međutim, priopćenje istovremeno ističe kako je, posebice što se tiče zdravstva, teško primijeniti pravo na priziv savjesti, budući da se to pravo uglavnom priznaje samo pojedinim osobama, a ne bolničkim strukturama i udrugama. Stoga je sve više potrebno zauzimanje svih onih kojima je na srcu zaštita ljudskoga života, koje se treba proširiti i na političku razinu. Na koncu priopćenja se, između ostaloga, predlaže specifični nauk, na području priziva savjesti, enciklike „Evangelium Vitae“, a posebice u vidiku pristupanja kršćana nacrtima koje predlažu političke stranke.