Otac Lombardi o slučaju Sobrino

Na događaj o službenom prigovoru na neka djela oca Sobrina osvrnuo se otac Federico Lombardi, glavni ravnatelj Radio Vatikana. Kako bismo ispravno shvatili značenje dokumenta Zbora za nauk vjere, mislim da je prikladno podsjetiti na važnost ispravnoga shvaćanja naravi i djela Isusa Krista kao središta kršćanske vjere.
Isus Krist je za Crkvu „posrednik“ između Boga i čovjeka, On je „pontifex“ to jest graditelj mosta koji ljudima omogućuje da stupe u odnos prijateljstva i zajedništva s Bogom, prevladavajući udaljenost, nemogućnost komuniciranja prouzročenu čitavom poviješću grijeha. Kako bi bio posrednik i most, Isus Krist se treba čvrsto oslanjati na obalu čovještva i božanstva. Inače je prijelaz s jedne na drugu obalu prekinut, u najmanju ruku nesiguran. Sve od prvih stoljeća kršćanstva ta potreba mosta je bila snažno potvrđena i odlučno branjena pred brojnim teorijama koje su činjenično nijekale jedno ili drugo uporište, temeljno za sam most: čovještvo i božanstvo. Niječući jedan ili drugi vidik dovodi se u pitanje ljudsko spasenje, jer se gubi stvaran put, materijalan, preko kojega čovjek može općiti s Bogom.
Teološko promišljanje o Isusu Kristu uvijek je moralo voditi računa o ta dva vidika, oba bitna, premda su razni povijesni i kulturni konteksti utjecali na to, dajući tonove i naglaske svojstvene raznim teološkim i duhovnim strujama. Kontekst kršćanskoga iskustva često insistira na solidarnosti između Isusa i ljudi, na njegovome sudjelovanju u ljudskim događanjima: njegovi sporovi, muka, nasilna smrt odlučujući su za navještaj i prihvat Evanđelja od strane siromašnih, trpećih za vjeru i pravdu. Tko svoju vjeru živi sudjelujući u dramatičnim iskustvima naroda, naravno da gaji duboku duhovnu sukladnost s Kristovim čovještvom, a ako je riječ o teologu, onda je sklon „odozdo“ promišljati „kristologiju“, koja utemeljuje nosač mosta u dubinu čovještva. To je stajalište oca Sobrina, svojstveno latinoameričkoj teologiji, veoma pozornoj na kontekst hoda duhovnoga i kulturnoga oslobođenja latinoameričkih naroda. Ne treba zaboraviti da je otac Sobrino bio član ekipe srednjoameričkoga sveučilišta u San Salvadoru, šestero ih je zbog kulturnoga zauzimanja u solidarnosti sa salvadorskim narodom barbarski ubijeno 1989. godine. U isto vrijeme, upornost na solidarnost između Krista i čovjeka, ne treba biti toliko isticana da zasjeni ili podcijeni dimenziju koja Krista ujedinjuje Bogu. Jer ako Krist nije istovremeno Bog i čovjek, onda most nema jednoga uporišta i stvarnost se našega općenja s Bogom radikalno postavlja u pitanje – zaključio je otac Lombardi i dodao kako se na tome problemu razvija argumentacija dokumenta koji očituje poštovanje za Sobrinovo djelo i njegove nakane, ali drži da ne može izbjeći obvezu upozoriti da u nekim njegovim djelima izvjesne postavke o nekim bitnim argumentima, poput Kristova Božanstva, Utjelovljenja Sina Božjega, samosvijesti Isusa Krista i spasenjskoj vrednoti njegove smrti zaista dovode u pitanje temeljne točke čvrstoga crkvenog vjerovanja. Drugim riječima, dovode u pitanje cjelovitost i čvrstoću mosta koji omogućuje komunikaciju između ljudi i Boga.