'Nikad ti neću dovoljno zahvaliti' naslov je knjige koju je objavila Kršćanska sadašnjost
iz Zagreba, a čiji je autor Stjepan Lice. O knjizi govori Boris Rotar. Stjepan
Lice, poznato je ime koje čitatelji raznih vjerskih katoličkih listova mogu vrlo često
naći potpisano ispod nadahnutih gotovo pjesnički zanosnih riječi o vjeri, Bogu, ljubavi,
vjernosti, poštenju i svim mogućim vrlinama koje bi trebale krasiti ne samo vjernike
već sve ljude. On je naš hrvatski duhovni pisac kako bi se ga moglo uvjetno nazvati.
Nije svećenik, redovnik već svjetovnjak, no ne može mu se odreći vještina, talent
mudrog i lijepog razmišljanja o svemu čemu poželi iskazati svoje vjerničko nadahnuće.
Uvijek su to mali dragulji, redovito uspješniji u proznom obliku nego u stihu, ali
uvijek rado čitani zbog svoje osebujnosti baratanja riječima koje duboko i istinski
promišljaju ljudske osjećaje. On naprosto ima propovjednički dar, i to kako i sam
često ističe za mnoge ljudske darove, Božjom zaslugom. U ovoj se knjizi odlučio, uz
obilnu pomoć fotografija koje su snimile Vesna Butić-Bilandžić, Mirta Lice i Juraj
Lutze, pozabaviti osebujnim razmatranjem zahvale nazvavši knjigu rječito „Nikad ti
neću dovoljno zahvaliti“. Kad spomenuh fotografije valja reći da su one mahom snimke
predivnih motiva iz prirode poput dubokog zelenila šume, kaskada vodopada, zlaćanih
zalazaka sunca, morskih hridi, djetetova lica, cvijeća, barki, mora, koje su najčešće
u podlozi teksta tvoreći tako neku vrst realističke slikovnice. Osobno držim da kad
bi se cjelovitom fotografijom na čitavoj stranici i isto tako tiskanim proznim dijelovima
uredilo ovu knjigu, tada bi i pisana riječ i fotografija još više dobile na dignitetu
ne umanjujući vrijednost i ljepotu knjige. A ne manje važno je napomenuti da bi se
lakše i čitala. Naši nakladnici, žrtve sve manjih naklada, kao da sve više štede papir
ne misleći pritom da, na žalost, ovu vrst literature, osim studenata teologije, svećenstva,
čitaju uglavnom ljudi starije dobi kojima veličina slova nije baš nebitna stvar. Ono
što autor hoće svojom knjigom reći jest između ostalog da za dar života valja biti
zahvalan i to pokazivati i na tome zahvaljivati svaki dan. »Dobro je ne prešutjeti
svoju zahvalnost. Dobro ju je svednevice izricati svojom vedrinom. Iako čovjek nije
u prilici izreći je onome kome bi želio, dobro je izreći je onome na koga se namjeri.
Onome kome ga život uputi. Jer mudrost života nije u tome da se zadržimo u uljuljavanju,
ma koliko da je ljepote u njemu. Mudrost života je u tome da njegov zagrljaj, njegov
blagoslov koji je na tolike načine prožeo, koji na tolike načine prožima naše biće,
jednostavno, gotovo neprimjetno, kao što smo i primili, ne prestajemo darivati drugima
sve dok je daha u nama.« Eto, ovim ulomkom može se i pojasniti autorov zanosni, gotovo
poetsko-himnički odnos spram čovjeka i njegova odnosa s Bogom. Nerijetko su tu prisutni
i citati iz Biblije kao potvrda autorovih riječi, ali još češće i sam izvor njegova
nadahnuća. U vrijeme sveopće trke za obiljem materijalnih dobara, ali mnogima nažalost,
i trke s radnim vremenom koje se vrlo često poklanja u bescjenje sve češćim stranim
vlasnicima svega vrijednog u hrvatskoj nam domovini, čak i nedjeljnog vremena samo
ako je dobro plaćeno, ovakve knjige valjalo bi čitati za utjehu, na večer prije spavanja.
Nalik su na bajke koje se čitaju maloj djeci. Ali bajke su svima nama potrebne i preživjet
će sve moguće internete, baš kao i ovakve knjige koje su pravi modni hit svugdje u
svijetu već niz godina. Čovjeku je potrebna vjera, lijepa riječ, osjećaj da netko
umjesto njega na ovako lijep nadahnut način umije promišljati i zapisati ono što možda
i on sam osjeća, ali ne umije ili čak nema vremena zapisati. Tako jednostavno i nadahnuto
pisane su sve knjige ovoga autora i on je utkao svoj talent i vjeru u mnoga srca postavši
na neki način ono što je Henri Neuwen ili Antony de Mello ili Christa Meves u svijetu.
A to nije malo.