Koja je svrha dijagnoze?

Treba dobiti punomoć da se ne liječi dijete preživjelo pobačaj. Inicijativa potječe iz poznate rimske bolnice „San Camillo“, a cilj joj je „obaviještenim pristankom“ o ne poduzimanju intenzivnoga liječenja u slučaju živoga djeteta zaštititi liječnika od eventualnih posljedica. To je odluka kako se ne bi ponovio slučaj djeteta koje je u jednoj firentinskoj bolnici preživjelo pobačaj.
Osvrnuvši se na inicijativu u razgovoru za našu radio postaju Maria Luisa di Pietro, predsjednica udruge „Znanost i život“ kazala je kako je to užas koji ponekad očituje skrivene činjenice: djeca su žrtve nedjelovanja i napuštanja, pa čak i zahvatâ eutanazijske naravi. Dakle, više se ne vrjednuju zahvati na osnovi stanja djeteta, nego se službeno određuje suzdržavanje od liječenja i njegovo napuštanje. Liječnici se tom punomoću žele zaštititi od mogućih potraživanja roditelja, u slučaju da određeni zahvati prouzroče probleme nepredvidive u trenutku izvođenja zahvata. Žele se, dakle, osigurati „pismenim pristankom“, unaprijed donoseći odluke koje nemaju nikakve veze s kliničkom situacijom pred kojom će se naći liječnik. To odgovara, po tko zna koji put, logici obrambene medicine koja nema veze s istinskom liječničkom praksom – istaknula je Di Pietro.
Na upit može li se takav način ponašanja svrstati u okvir pretpostavki za eugeničke odluke, kazala je kako je problem postavljen na izrazit način, a zajednički je logici prenatalne dijagnoze, jer je to jedina okolnost u kojoj se dvostruko iskrivljuje pojam dijagnoze. U liječničkoj praksi, dijagnoza služi za određivanje patologije i slijedom toga terapijskoga zahvata. U slučaju prenatalne dijagnoze, naprotiv, ona je predsoblje pobačaja, dakle ubojstva bolesnika, a to je protivno samoj logici uporabe dijagnoze. Uostalom, u slučaju dijagnoze nakon rođenja, ona se vrši i primjenjuje ako postoji neka naznaka; u prenatalnoj dijagnozi trudnoća je jedina naznaka. Dakle, time se odstupa od pojma dijagnoze i izgleda nevjerojatno da se isti pojam rabi na različit način prije i poslije rođenja, kao da nije uvijek riječ o istom ljudskom biću, čija povijest započinje začećem – istaknula je di Pietro. Na upit nije li i s liječničkoga gledišta besmisleno započeti pobačajni zahvat i dogotoviti ga spašavanjem djeteta, a u ovome slučaju ne liječiti dijete rođeno živo, kazala je kako govorimo upravo o iskrivljivanju samoga značenja medicine i o eugeničkom zastranjenju, o čemu se nedavno govorilo i u drugim državama, primjerice u Francuskoj – zaključila je Maria Luisa di Pietro.