Uz liturgijska čitanja Treće korizmene nedjelje razmišlja vlč. Josip Vrančić

Mnogi psiholozi tvrde kako velika većina stvari koje čovjek čini refleksno, i ne misleći, kao odrastao, imaju svoj početak u našem najranijem djetinjstvu. Već tada naučili smo za zdravi strah, koji nas sprječava da činimo bilo što, što bi nas moglo koštati zdravlja i života.
Sve se to doslovno može preslikati i na vjernički život. Ako smo odrastali u vjerničkoj obitelji, onda smo još kao vrlo mali naučili određena pravila vjerničkog ponašanja, zapovijedi, jednostavne molitve. To se kasnije, kako smo odrastali, samo nadograđivalo, i s vremenom postalo vrlo slično refleksnom ponašanju. Koliko smo dosada, polazim od sebe, «Očenaša» izgovorili, a da u biti uopće nismo razmišljali što molimo. A u toj molitvi, primjerice, postoji zaziv nad kojim bi se svatko od nas trebao zaustaviti a koji kaže: «Kako na nebu, tako i na zemlji.»
Postoji pred svakim od nas jedan cilj, doduše možda nikada do kraja ostvariv, sebe odgajati, svoj život izgrađivati, po uzoru na ponašanje samoga Boga. A u današnjem evanđelju, Bog se pokazuje kao Bog strpljivi, no strpljiv samo do određene granice, onda postaje Bog ljubomorni, onaj koji traži odgovore za učinjena djela, onaj koji postavlja granicu tek prividno apsolutnoj čovjekovoj slobodi.
Biti strpljiv, nije lako, to je očigledno, to vidimo u ponašanjima ljudi. Strpljivost je jedan od velikih Božjih darova, i s tim se ne rađa, to se uči. Strpljivost je odlika dobroga čovjeka, vjernika koji je svjestan da nikada neće biti savršen, i da kao što sunce svakodnevno izlazi i zalazi, i on se mora mijenjati, i toga nikada ne smijemo prestati biti svjesni. Sjetite se samo koliko su naši roditelji bili s nama strpljivi? Koliko su truda uložili u proces koji se naziva odgojem? A koliko je Božje strpljenje? Zar vas to ne tjera na razmišljanje?
Iz poštovanja prema čovjeku, zato što nas Bog uči kolika je vrijednost strpljivosti, nikoga i ništa ne može ispričati, ništa ne može opravdati osorno i grubo ponašanje prema drugima. Zašto? Zato što je naš Bog, Bog strpljivi, Bog koji vječno čeka naše odluke, u biti našu sudbinu stavlja u naše ruke.
Bez obraćenja, tj. u kontekstu današnjeg evanđelja, ako besplodna voćka ne počne Gospodaru davati urod, ne može joj se u nedogled davati uvijek nova prilika, jer se dobra zemlja uništava, crpi, i voćka se na koncu mora posjeći jer će upropastiti i druge.
Braćo i sestre. Jedan od velikih crkvenih otaca sv. Augustin, tvrdio je da nas je Bog možda bez nas i stvarao, ali nas ne može spasiti ako s njim ne surađujemo. Današnje evanđelje potvrđuje te riječi. Bog nas previše voli da bi nam učinio išta nažao, no zato si mi sami kao i drugima, nažalost, prečesto nanosimo boli i rane. Gospodin od nas traži samo dobru volju, njegovom strpljenju nema granica. Najposlije, svatko će učeniku kod kojega se vidi neizmjerna marljivost i trud, pa makar i nije sve savršeno, progledati kroz prste. To je i moja nada da će Gospodin jednom učiniti i s nama kada se pojavimo pred njegovim licem. Amen.