Otajstvo Velikoga četvrtka i Velikoga petka u korizmenoj meditaciji kardinala Biffija
pred Svetim Ocem i članovima Rimske kurije
(28. veljače 2007. – RV) Otajstvo Velikoga četvrtka, u kojemu se susreću najviša ljubav
euharistijskoga dara i patnja zbog izdaje, te događaji Velikoga petka, koji osim Kristove
otkupiteljske boli, pokazuju i preobraženu muku Njegove Majke – te su dvije teme bile
u središtu današnjega korizmenog razmišljanja pred papom Benediktom XVI. i članovima
Rimske kurije, koja je održao kardinal Giacomo Biffi, umirovljeni bolonjski nadbiskup.
Odlučujuće djelo kršćanskoga otkupljenja polazi od gozbe, i sadrži vrlo ljudski apel
upućen čovječjemu pamćenju: „Ovo činite meni na spomen“. Tijekom posljednje večere,
Božji Sin traži od ljudi da Ga ne zaborave. Polazeći od spomena i gozbe, kardinal
Biffi je govorio o važnosti Velikoga četvrtka. Euharistija je u stvari spomen, sposoban
prijeći dva tisućljeća povijesti čovječanstva, često raspršene i rastresene, kako
bi Stvoriteljeva Sina ponovno stavila u ruke svojih stvorenja. Taj spomen – prema
kardinalovim riječima – valja održati živim. Živjeti kao kršćani stoga znači svakodnevno
posvećivati pozornost na ono što je Krist rekao i učinio; na ono što Krist jest. To
je bitno jer, sjetiti se Krista, pomaže čovjeku shvatiti tko je on sâm, i u koju svrhu
živi: ako je Krist Spasitelj – primijetio je kardinal – onda mi nismo samostalni,
nego smo spašeni. Ta je kršćanska svijest protivna čovjeku našega doba, koji je pogođen
tjeskobom o vlastitome mjestu u raznolikome svijetu stvorenoga. S druge strane, gozbeni
vidik Posljednje večere, koja je odraz prijateljstva i solidarnosti koji obuhvaćaju
ponizni i ljudski čin objeda, nagoviješta nebesku gozbu. Osim toga, Posljednja večera
obuhvaća i vidik izdaje. Među brojnim patnjama, Isus trpi i zbog gorke i ljute nezahvalnosti
i nevjernosti – primijetio je kardinal Biffi te na koncu pozvao na molitvu kako bismo
sve do posljednjega trenutka života posjedovali dar ustrajnosti i zahvalnoga srca. Od
Dvorane posljednje večere, kardinal je potom prešao u Getsemanski vrt. U drugome je
razmatranju kardinal istaknuo kako u Maslinskome vrtu dolazi do izražaja Isusova čovječnost.
Osjećamo ga bliskim uz slabost njegove molitve i odbijanje patnje, koje se ipak završava
u predanju Ocu. Krist tako, neposredno prije svoje Muke, postaje prvi svećenik koji
se zauzima za čovječanstvo. U smrtnome času – primijetio je kardinal – kako bi pobijedio
slabost kušnje, Isus je još jače molio. to nam pokazuje kako se kršćanin treba suočiti
s patnjom; ne neplodnom pobunom, ili utjecanjem uzaludnim filozofijama, a niti kroz
hrabri stoicizam. S patnjom se, naime, treba suočiti tražeći, s pouzdanjem i zanosom,
Boga u molitvi, a potom učiniti još jedan korak, u potpunoj poslušnosti Bogu Ocu,
koji će sigurno odgovoriti na naše opravdane prošnje, ali uz mudrost veću od naših
prijedloga i očekivanja. I u tom slučaju Krist nam daje primjer; Bog ne odmiče od
Sina kušnju smrti, nego čini to da smrt postaje početak života; gotovo primorava smrt
da se stavi pod zastavu Uskrsnuća. Međutim, kako bismo doista shvatili puninu Križa,
- kazao je na koncu kardinal – na Kalvariju valja gledati Marijinim očima, koja je
hrabro ostala u blizini potresne muke svojega sina. Svijest da se po Isusovoj žrtvi
postiže otkupljenje ljudi, nije smanjila njezinu veliku bol, nego je ona bila preobražena.
Uz Isusove boli, ne treba zaboraviti i bol Njegove Majke – napomenuo je na koncu kardinal
Biffi. Kardinal Giacomo Biffi je Svetome Ocu i Rimskoj kuriji u utorak popodne
ponudio svjedočanstvo na temu „proročko upozorenje Vladimira Solovjeva“. Prema kardinalovu
mišljenju, pouka koju nam je ostavio veliki ruski filozof jest da se kršćanstvo ne
može svesti na skupinu vrednota. U središtu kršćanskoga života je osobni susret s
Isusom Kristom. Doći će vrijeme kad će se u kršćanstvu pokušati spasenjski čin riješiti
s nizom vrednota. Ta ključna tvrdnja posljednjeg Solovjeva djela „Tri razgovora ili
priča o Antikristu“ bila je u središtu kardinalova promišljanja. Ruski filozof, preminuo
1900. godine, velikim je oštroumljem predvidio tragediju XX. stoljeća. U razgovorima
– podsjetio je kardinal – Antikrist se predstavlja kao pacifist, ekologist i ekumenist.
Sazvat će ekumenski sabor i zahtijevati pristanak svih kršćanskih konfesija pripuštajući
svakoj ponešto. Slijedit će ga mase naroda, osim malih skupina katolika, pravoslavnih
i protestanata. Antikrist će ih tjerati, a oni će odgovoriti: „Sve nam daješ, osim
onoga što nas zanima, Isusa Krista“. Ovaj je razgovor opomena za nas. Doista, danas
smo u opasnosti imati kršćanstvo koje u zagrade stavlja Isusa Krista s njegovim križem
i uskrsnućem – kazao je kardinal Biffi. Uistinu, kad bismo se ograničili govoriti
o vrednotama koje svi prihvaćaju, rado bi nas prihvatili u televizijskim emisijama
i svjetovnim krugovima. Ali, tako bismo se odrekli Isusa i potresne činjenice uskrsnuća.
U toj se opasnosti nalaze današnji kršćani. Ne može se Sina Božjega poistovjetiti
s nizom dobrih nacrta koje priznaje svjetovni vladajući mentalitet. Ipak, dodao je
kardinal, to ne znači osuditi vrednote, koje ipak treba podvrgnuti pozornom razlučivanju.
Zaista, postoje apsolutne vrednote poput dobra, istine i ljepote. Tko ih opaža i ljubi,
ljubi Krista, premda to ne zna, jer je On istina, ljepota i pravda. Postoje zatim
relativne vrednote poput solidarnosti, miroljubivosti i poštivanja prirode. Ako se
te apsolutiziraju, odvajaju ili čak suprotstavljaju naviještanju spasenjskoga čina,
onda te vrednote postaju poticaj na idolatriju i prepreke na putu spasenja. Dakle,
ako kršćanin, kako bi se otvorio svijetu i razgovarao sa svima, otupi spasenjski čin,
sprječava svoju osobnu povezanost s Isusom i prelazi na stranu Antikrista – zaključio
je kardinal.