Djeca i obavijesna sredstva

(26. siječnja 2007. – RV) Dramatična stvarnost čiji su protagonisti četiri maloljetnika, nasilnika, i jedna devetogodišnja djevojčica, žrtva spolnoga nasilja, objavljena u talijanskim dnevnicima, otvorila je žučnu raspravu o ulozi televizije u životu mladih, dok još odzvanja Papina poruka za Svjetski dan obavijesnih sredstava, posvećena temi odgovornosti obavijesnih sredstava u odgoju djece. Vidjeli smo na televiziji da tako rade – priznali su mladi nasilnici istražnome sucu. Pod optužbom su televizijske emisije koje su u vrijeme najveće gledanosti prikazivale slične događaje o spolnome nasilju. Treba reći da svi oni koji rade na televiziji moraju dijeliti objektivnu odgovornost poglavito pred mladima, ali i općenito pred gledateljima koji sjede ispred malih ekrana. [Raspolažemo opširnim i vjerodostojnim studijama psihijatara, pedijatra, psihologa, sociologa, pravnika, medijskih stručnjaka o šteti „loše televizije“ za obrazovanje mladih, ali i njezinu negativnom utjecaju na odrasle, poglavito starije osobe, koje zajedno s djecom satima gledaju televiziju. Odgovorni za televizijsku ponudu, obitelji, škola, pa ni država koja zanemaruje Ustavni zakon o zaštiti maloljetnika od arogantnosti obavijesnih sredstava, ne uzimaju u obzir te studije, ne razumije se zašto – kazala je Roberta Gisotti, bivši član Povjerenstva za pregled filmova i Nacionalnoga odbora za televiziju i maloljetnike.]
U nesvjesnoj kolektivnoj ravnodušnosti odvija se svakidašnja drama nijekanja djetinjstva u prvom redu od strane televizije, ali i od filmske industrije i Interneta, te ciničkoga tiska, koji pod izlikom slobode izražavanja niječe prava djece. [Malo ih zna da u Italiji ima 27 zakona, povelja i zakonika kako bi se štitilo maloljetnike od pogubnosti obavijesnih sredstava, većim dijelom nepoštivanih, te dvadesetak odbora, povjerenstava, motrišta u kojima radi oko 500 stručnjaka kako bi jamčili poštivanje tih zakona. Budući da nije moguće osigurati poštivanje zakona, onda treba ukinuti sve te zakone, ukloniti tijela koja ničemu ne služe, nego samo varaju onoga tko se misli povjeriti njihovoj odgovornosti. Potrebno je prisjetiti se igre oko filma Apocalypto koji su prema mišljenju odgovornoga filmskog povjerenstva svi mogli gledati, a Upravni sud Lazija ga je zabranio mlađima od 14 godina. Zar je potrebno spominjati učinak Odbora za televiziju i maloljetnike, koji je u četverogodišnjem radu presudio pedesetak novčanih kazna, najveća dvjesta eura, ništa nasuprot ogromnim interesima televizijske industrije, koja neumorno nastavlja kuće zasipati proizvodima štetnim za psihofizičko zdravlje gledatelja.] Vrijeme je da se građani osvijeste da su nositelji prava i u području obavijesnih sredstava, te da ih se treba usmjeriti na dobro osobe i opće dobro – kazala je Gisotti.
Kako podsjeća Benedikt XVI. u poruci za Svjetski dan obavijesnih sredstava, za „odgajati djecu u ljepoti istini i dobroti“ potrebno je da obavijesna sredstva znaju promicati „osnovno dostojanstvo ljudskoga bića, istinsku vrednotu braka i obiteljskoga života, pozitivna dostignuća i ciljeve čovječanstva“. Ali uključujući televizor susrećemo se s posve drugom stvarnošću. Osvrnuvši se na televizijske programe u razgovoru za našu radio postaju Marco Derìu, professor etike i deontologije obavijesnih sredstava na Katoličkome sveučilištu u Milanu, kazao je kako Papina poruka ima u vidiku svima poznate televizijske prizore, primjerice reality show, te uporabu interneta koji čak veliča nasilje. Televizija ne zaboravlja vrednote nego ih namjerno naopako tumači. Nažalost normalnost nije novost niti privlači gledatelje, stoga se sve češće nastoji predložiti stereotipe – poglavito na televiziji – koji ruše naše klasične ideje, primjerice o obitelji i osobi. Televizija nam predlaže za normalno ono što nije normalno, primjerice govor o homoseksualnosti ili obiteljskome životu – istaknuo je profesor. Na primjedbu našega novinara kako je za Papu važno odgajati djecu za vrednote ljepote, istine i dobrote, kazao je da se, kada se govori o estetici, cilja na nešto što je lijepo gledati ili što je neobično, ali neobičnost po sebi može biti pretjeranost. Treba naučiti što je lijepo, istinito, pozitivno i to učiniti zabavnim, a ako primijetimo da ima malo lijepoga, istinitog i pozitivnog onda bi trebalo učiniti tako, ako ništa drugo onda daljinskim, da se naše djelovanje i naše gađenje na izvjesnu ponudu osjeti, i primora medijsku industriju da proizvede nešto više i nešto različito – istaknuo je profesor. Osvrnuvši se na kritičko gledanje televizije, kazao je kako bismo odgajali mlade za svjesno i kritičko korištenje, mi bismo prvi trebali imati tu vrstu kritičkoga gledanja, pravoga razlučivanja. Moramo biti svjesni da televizija za djecu nikad nije na prvom mjestu kada ih se pita kako žele iskoristiti slobodno vrijeme. Nedavno je istraživanje potvrdilo kako djeca prije nego kažu „gledam televiziju“, kažu „želim s roditeljima izraditi zadaću“. Naše odraslo korištenje televizijom jest, recimo, rastreseno i možda svjesnije, ali djeca naprotiv teže sve prihvatiti istinitim. Prema posljednjim podacima televizija gubi gledateljstvo, a reality show su za gledatelje sve manji zanimljivi. To su pozitivni znaci. Treba vidjeti kako će proizvođači, poglavito televizija, prihvatiti ove naznake: ako reagiraju s još drskijim programima, onda nas doista očekuju još teža vremena – zaključio je profesor.