Mir se na zemlji ne može pronaći bez pomirenja s Bogom

(22. prosinca 2006. – RV) Mir se na zemlji ne može pronaći bez pomirenja s Bogom – kazao je papa Benedikt XVI. susrevši se danas s članovima Rimske kurije u prigodi tradicionalne razmjene božićnih čestitki. U govoru Sveti se Otac osvrnuo na svoja 4 ovogodišnja apostolska putovanja, ponovno ističući dijalog između vjere i razuma, središnji položaj obitelji temeljene na braku, te vrednotu svećeničkoga celibata. Osim toga, Sveti se Otac zadržao i na temi mira, te izrazio zabrinutost za umornu Europu koja zaboravlja Boga.
Prve su misli pape Benedikta XVI. bile upravljene onima koji trpe zbog rata, koji je i ove godine pogodio Svetu zemlju, dok – kako je kazao Sveti Otac – ovome našem povijesnom trenutku prijeti sukob između kulturâ i religijâ. Problem putova koji vode prema miru postao je najvažniji izazov za sve one koji se brinu za čovjeka, a to – istaknuo je Papa – na poseban način vrijedi za Crkvu. Mir se na zemlji ne može pronaći bez pomirenja s Bogom, bez sklada između neba i zemlje – kazao je Sveti Otac te napomenuo kako je taj uzajamni odnos Boga i mira bio odlučujući vidik njegovih ovogodišnjih apostolskih putovanja, na koja se potom osvrnuo. Mi ljudi, željeli bismo da Krist jednom zauvijek ukloni ratove, uništi oružje i uspostavi opći mir. Međutim, trebamo naučiti da se mir ne može postići samo izvana, te da pokušaj njegova uspostavljanja nasiljem, samo dovodi do novoga nasilja – istaknuo je Sveti Otac, a potom, upozorivši kako valja naučiti da se mir rađa, kako je govorio anđeo u Betlehemu, iz naših srdaca otvorenih za Boga, zazvao od Gospodina da razum mira pobijedi nerazumnost nasilja.
Odnos između vjere i razuma prevladavao je u razmišljanju Svetoga Oca o njegovu putovanju u Bavarsku i, posebice, o predavanju na sveučilištu u Regensburgu. Razumu je potreban Logos koji je na početku, i koji je naše svjetlo; vjeri je pak potreban razgovor sa suvremenim razumom, kako bi postala svjesna vlastite veličine te kako bi odgovorila na vlastite odgovornosti. Postala je sve očitijom žurna potreba za dijalogom između vjere i razuma – kazao je nadalje Sveti Otac. Pa ipak, razum usmjeren potpuno prema ovladavanju svijetom više ne prihvaća ograničenja. On se već prema samome čovjeku odnosi kao prema jednostavnoj materiji svoje proizvodnje i svoje moći. Ako je s jedne strane naša spoznaja sve veća, istovremeno se primjećuje sve veće zasljepljivanje razuma što se tiče vlastitih temelja. Vjeru u onoga Boga koji je u osobi Razum stvoritelj svemira, znanost treba prihvatiti na nov način kao izazov i šansu – naglasio je Sveti Otac. Veliki problem Zapada jest zaboravljanje Boga; i taj se zaborav širi – kazao je Papa te istaknuo kako sekularizirani razum nije u stanju započeti istinski dijalog s religijama. Ako on ostane zatvoren pred pitanjima o Bogu, to će dovesti do sukoba kulturâ.
Tim je riječima Sveti Otac uveo u razmišljanje o pastoralnome pohodu Turskoj. Tim se putovanjem željelo istaknuti da se religije trebaju susresti u zajedničkoj zadaći stavljanja u službu istine, odnosno čovjeka. U dijalogu koji valja ojačati s islamom, treba voditi računa o tome da se muslimanski svijet danas nalazi pred zadaćom vrlo sličnom onoj koja je bila nametnuta kršćanima počevši od prosvjetiteljstva, i koja je bila riješena s Drugim vatikanskim saborom. S jedne se strane valja suprotstaviti diktaturi pozitivističkoga razmišljanja koje isključuje Boga iz života zajednice i iz javnoga poretka, lišavajući tako čovjeka njegovih osobitih kriterija. S druge je pak strane potrebno prihvatiti prave uspjehe prosvjetiteljstva, ljudska prava i posebice slobodu vjere i njezino prakticiranje, prepoznajući u njima i bitne elemente za vjerodostojnost religije. Prisjećajući se i dalje pohoda Turskoj, Sveti je Otac spomenuo radost koju je osjetio – kako je kazao - u ekumenskoj blizini na susretu s patrijarhom Bartolomejem I., te ponovno istaknuo obvezu nastojanja u svrhu punoga zajedništva. Potom je još jednom poželio da vjerska sloboda, priznata u načelima turskoga Ustava, pronađe u svakodnevnome životu Patrijarhata i drugih kršćanskih zajednica sve veće praktično ostvarenje. Govoreći o Bogu i miru, Sveti se Otac potom prisjetio i svoga povijesnog pohoda Auschwitzu, mjestu najokrutnijega barbarstva. Za mene je bila velika utjeha vidjeti kako se na nebu pojavljuje dûga, dok sam pred strahotom toga mjesta, poput Joba uzvikivao prema Bogu, uznemiren zbog njegove prividne nenazočnosti i, istovremeno, poduprt sigurnošću da On, i u svojoj šutnji, ne prestaje biti s nama. Dûga je bila poput Božjega odgovora: Jest, ovdje sam; te riječi obećanja, riječi Saveza, vrijede i danas – kazao je Sveti Otac.
U dugome govoru Papa je obuhvatio i teme vezane uz obitelj i svećenički celibat. Obitelj je bila u središtu putovanja u Španjolsku, u Valenciju. Tu je Sveti Otac kazao kako su ga se dojmila svjedočanstva brojnih bračnih parova, blagoslovljenih brojnom djecom. Nisu sakrili činjenicu da su imali i teških dana, i da su morali prebroditi krize. Ali, upravo u naporu uzajamnoga podnošenja, dan za danom, upravo u međusobnome prihvaćanju, uvijek ponovno, u svakodnevnim kušnjama, živeći i trpeći do kraja onaj početni 'da' – upravo su na tome putu sazrijeli, pronašli su sami sebe i postali sretni. 'Da' koji su izrazili jedno drugome, u strpljenju hoda i u snazi sakramenta kojim ih je Krist povezao, postalo je veliko 'da' pred njima samima, djecom, Bogom Stvoriteljem i Otkupiteljem Isusom Kristom. Pred tim obiteljima s djecom, u kojima si naraštaji daju ruku, i u kojima je budućnost sada, problem Europe, koja gotovo kao da ne želi više imati djece, ušao mi je u srce – kazao je nadalje Sveti Otac te dodao - Za nekog tuđinca, ova se Europa čini umorna, štoviše, čini se kao da želi izići iz povijesti. Osvrnuvši se na razloge takvoga stanja, Papa je spomenuo socijalne i financijske probleme, brige i svakodnevne teškoće vezane uz djecu, nedostatak vremena. Osim toga, tu je i problem odgoja u društvu koje je izgubilo orijentaciju, i ne daje sigurnost u vezi s normama koje valja prenijeti jer – prema Papinim riječima – više ne znamo kako pravilno koristiti slobodu, koji je pravi način življenja, što je moralna dužnost, a što je naprotiv nedopustivo.
Sveti je Otac izrazio zabrinutost zbog zakona o činjeničnim zajednicama, te zbog relativiziranja seksualnih razlika. Ako nam se kaže da se Crkva ne bi trebala miješati u te poslove, mi možemo samo odgovoriti: zar nas čovjek ne zanima? Nemaju li vjernici, u ime velike kulture svoje vjere, pravo izjasniti se o tome? Nije li njihova – naša – dužnost podići glas u obranu čovjeka, tog stvorenja koje je, upravo u nerazdvojnome jedinstvu tijela i duše, slika Božja? – upitao se Sveti Otac. Na posljetku, Papa se osvrnuo na svećeništvo i celibat, o kojima je posebice govorio na svome putovanju u Bavarsku. Glavna zadaća svećenika je donijeti Boga ljudima, a to može učiniti samo ako on sam dolazi od Boga, ako živi 's Bogom' i 'od Boga'. Dakle, pravi temelj života svećenika … jest sâm Bog. (…) Osloniti život na Njega, odričući se braka i obitelji, znači da primam i osjećam Boga kao stvarnost te Ga zbog toga mogu ponijeti ljudima – istaknuo je Sveti Otac u govoru članovima Rimske kurije.