(22. studenoga 2006. – RV) Brižan apel “svim Libanoncima da ne popuste pred mržnjom
nego da učvrste pravdu i pomirenje” za budućnost mira. Papa Benedikt XVI. danas je
tijekom opće audijencije posebno mislio na Libanon u kojemu je jučer u Beirutu ubijen
libanonski ministar industrije Pierre Gemayel, vođa maronitske kršćanske stranke.
Taj nemili događaj u Papi je pobudio jaku bol i veliku solidarnost. Unatoč nestabilnom
i kišovitom vremenu na Trgu sv. Petra danas se okupilo oko 50 tisuća osoba, dvostruko
više nego je predviđeno, kako bi slušali Papinu katehezu. “U odlučnoj osudi
brutalnog atentata, obećavam svoje molitve i svoju duhovnu blizinu ožalošćenoj obitelji
i dragom libanonskom narodu. Pred tamnim silama, koje nastoje uništiti zemlju, pozivam
sve Libanonce da ne popuste pred mržnjom, već da nastoje oko učvršćenja nacionalnog
jedinstva, pravde i pomirenja te da zajedno rade kako bi izgradili mirnu budućnost.
Pozivam također i odgovorne u državama koje na srcu imaju sudbinu te
Regije da doprinesu globalnom i dogovornom rješenju za razne situacije nepravde koje
ju obilježavaju već toliko godina”, kazao je Papa. Katehezu na današnjoj općoj
audijenciji Benedikt XVI. započeo je od puta u Damask, koji je bio odlučan za razumijevanje
svetoga Pavla i nauka o mističnoj vezi koja ujedinjuje Isusa s Crkvom. Budući Apostol,
primijetio je Benedikt XVI., nije se obratio, kao što se zbilo s drugima, u kontaktu
s prvom kršćanskom zajednicom, čak je bio njezin vatreni progonitelj. Obratio se na
izravan Kristov pothvat, koji mu se objavio kao “progonjen”, i ustvari Pavao se obrati
u isto vrijeme i Kristu i Crkvi: “Tako je nastala njegova izvorna definicija o
Crkvi kao Tijelu Kristovu, koju ne nalazimo u drugih kršćanskih autora prvoga
stoljeća. Najdublji korijen toga iznenađujućega opisa Crkve nalazimo u sakramentu
Tijela Kristova. Kaže Sveti Pavao: ‘Budući da postoji samo jedan kruh, mi iako mnogi
jedno smo tijelo’”. Stoga sveti Pavao, nastavio je Benedikt XVI., nije ljubio
pojedine Crkve koje je utemeljio svojim propovijedanjem, na “hladan i birokratski”
način, nego na intenzivan i strastven”: poimao ih je “širenjem” “osobne nazočnosti”
Krista u svijetu. Crkva sastavljena od članova ujedinjenih i ujedno različitih, vođenih
dahom Duha Svetoga: “Jasno istaknuti zahtjev jedinstva ne znači podupirati kako
se treba uniformirati ili spljoštiti crkveni život prema jednom jedinstvenom načinu
djelovanja. Pavao drugdje poučava kako ne treba ugasiti duha, to jest treba velikodušno
ostvariti prostor nevjerojatnom dinamizmu karizmatičnih pojava duha, koji je
izvor energije i uvijek nove živosti”. Temeljni kriterij koji stoji u apostolovu
srcu jest “međusobno uzdizanje” Crkve i sve, kaže, treba se “natjecati u izgradnji
crkvenoga tkiva”, bez okolišanja. U biti, sažeo je Papa, u igri je odnos zajedništva,
takozvana vertikala između Isusa Krista i svih nas, a također i horizontala među svima
koji se razlikuju u svijetu po činjenici što zazivaju ime Gospodina Našega Isusa Krista
(…) Tako bi trebali biti naši liturgijski sastanci, gdje kad netko uđe kao nekršćanin,
na koncu uistinu kaže ‘Bog je s vama’”.