U vremenu kada se naše novine i vijesti u elektronskim medijima sve više pretvaraju
u krvave kronike i policijske biltene jedva da je novost reći da nam je društvo u
dubokoj moralnoj krizi. No još više od toga može nas zabrinuti da mnogi u našem društvu
- u kojemu je kršćanski i naravni moral uvelike napušten ili zapušten – vjeruju da
se pravnim reformama u ime efikasne pravne države, bez duboke i korjenite obnove morala,
može postići da naša država bude ne samo pravna, nego i pravedna i moralna, kaže se
u komentaru lista HKZ MI za mjesec studeni koji donosimo u cijelosti. Nedavno otvoren
proces koji se vodi protiv okrivljenika zbog kaznenih djela ubojstava počinjenih tijekom
Domovinskog rata daje nam na poseban način misliti o toj temi. Kršćanski stav o tome
sasvim je jasan: hotimično ubojstvo velik je zločin. Pri tome se glas savjesti, kajanje
i oproštenje prepušta svakom pojedincu i Bogu, ali kršćanski moral predmnijeva dužnost
građanske sudske vlasti da istraži svako ubojstvo i krivca, ako je moguće, privede
pravdi. U tome svjetlu gledano i ovaj se slučaj mora do kraja i jasno rasvijetliti,
kako zbog žrtava, tako i radi pravorijeka nad okrivljenicima u smislu njihove krivnje
ili nevinosti. To je razina pravne države. Razumno je međutim – kaže se u komentaru
lista MI - pretpostaviti i to da će proces biti vođen tako da ne samo istinito utvrdi
činjenično stanje vezano za optužbe, nego i tako da vjerno odrazi povijesnu logiku,
odnosno istinu o tom tragičnom i slavnom razdoblju hrvatske povijesti. Tu su zadaću
naša pravna država kao i međunarodna pravna tijela do sada nažalost propustila izvršiti
u mjeri što je nalaže povijesna istina i pravda. Kad je o državi riječ, ona nije pozvana
biti samo pravna nego i pravedna. Stoga je hrvatska država morala prvo istražiti sve
ratne zločine ili bar one najteže što ga je počinio agresor tijekom svoga divljanja
po Hrvatskoj, kada to već nije učinio haški sud. Utoliko, dok je na slobodi čitav
agresorski generalštab, zajedno sa svojim političkim nalogodavcima, neprocesuiran
ni od koga po zapovjednoj i svakoj drugoj odgovornosti, suditi visokim hrvatskim časnicima
za eventualno počinjeni ratni zločin, koliko god to bilo pravno utemeljeno, znači
u narodu izazvati ne mali broj pitanja i nedvojben osjećaj da nešto nije u redu, da
to nije pravedno i da ne odražava povijesnu istinu. Pa i da smo učinili to što nismo,
time još ne bi bio iscrpljen moralni kontekst cijele priče. A moralni kontekst nalaže
nam da, ako smo tako velikodušno oslobodili od pravnoga progona brojne vojne i političke
pripadnike agresorske strane, iskazavši time neuobičajeno veliko razumijevanje za
mentalne prilike u kojima su oni izabrali ili su bili navedeni i zavedeni na, povijesno
gledano (ne pravno i pojedinačno), zločin s predumišljajem protiv svojih susjeda i
svoje domovine (i još smo ih u ime mira i suživota pozvali da se vrate i kuće im obnovili),
koliko bismo onda sućuti i razumijevanja morali pokazati za one koji su, braneći hrvatsku
zemlju, eventualno počinili zlodjela kao, opet povijesno gledano (ne pravno i pojedinačno),
prekoračenje nužne obrane? Ne bi li naše razumijevanje za te naše povijesne okolnosti
– da smo bili napadnuti i da smo se bili dužni braniti – moralo biti bar jednako onom
razumijevanju koje smo pokazali za povijesne okolnosti i mentalni sklop agresora?
Tek bi u tom kontekstu pravna kazna za svakoga ujedno bila pravedna i moralna. Imati
samo pravnu državu još ne znači imati pravednu državu, a još manje znači imati moralno
društvo, stoji u komentaru lista MI za mjesec studeni.