Papina poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica

(14. studenoga 2006. – RV) Neka vlade usvoje nužne zakonske i socijalne mjere kako bi obiteljima koje su prognane pružile stvarnu mogućnost integracije – istaknuo je papa Benedikt XVI. u poruci za Svjetski dan selilaca i izbjeglicâ koji se obilježava 14. siječnja 2007. godine. Putovanja ili, vrlo često, bijeg, kojima je svrha poboljšanje životnih uvjeta, često se poslije pokazuju kao klopka smrti – to krajnji svršetak, ali čest, za brojne doseljeničke obitelji, koje svoje nade u novu budućnost polažu u izbjeglištvo, iako bez odgovarajuće zaštite koja bi im jamčila prije svega najosnovnije od pravâ, pravo na preživljavanje. Sljedeći Svjetski dan selilaca i izbjeglica posvećen je iseljeničkoj obitelji, a Sveti je Otac porukom za taj dan želio istaknuti ljudske i duhovne potrebe, te istovremeno upozoriti na povrede koje su dio slojevite pojave doseljeništva. Poruka je danas predstavljena u Tiskovnome uredu Svete Stolice.
Sveti Otac svoju poruku za 93. svjetski dan selilaca i izbjeglicâ započinje uvjerenjem da su Josip, Marija i Isus - primorani na izbjeglištvo - uzor, primjer i potpora svim iseljenicima i hodočasnicima svih dobi i iz svih zemalja, svim izbjeglicama koji su potaknuti progonima ili potrebom, primorani napustiti domovinu, rodbinu, susjede i drage prijatelje, te poći u stranu zemlju – istaknuo je Sveti Otac. Prekid obiteljskih vezâ, zloporaba od strane organizacija koje zarađuju na trgovini ljudima, kao i teška integracija u zemljama u koje odlaze – sve su to tipične opasnosti kojima su podvrgnuti oni koji izabiru, ili su prisiljeni, krenuti na put selioca. A na tom se širokome polju Crkva oduvijek bori oružjem solidarnosti – napomenuo je Papa.
Predstavljajući poruku na konferenciji za tisak, nadbiskup Agostino Marchetto, tajnik Papinskoga vijeća za dušobrižništvo selilaca, dao je neke podatke koji prikazuju opće dimenzije te pojave, ali i pojedinačne tragedije. Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice pomaže, primjerice, 20 milijuna osoba, od kojih njih 9 milijuna ima priznati status izbjeglice. Četiri je milijuna pak Palestinaca kojima pomaže posebna agencija Organizacije ujedinjenih naroda, dok je 6 milijuna izbjeglica koji se već više od pet godina nalaze u prihvatnim logorima u zemljama na jugu planeta. Nadbiskup je potom vrlo realistično opisao stanje jedne obitelji koja živi u nekom od tih logora, u kojima su neishranjenost, oskudica te psihološke i osjećajne frustracije, svakodnevica. Podupirati jednu obitelj koja je u takvim uvjetima, vrlo je teško. Osim toga, ono što je još gore, čini se da uplitanje djece i ženâ u seksualno iskorištavanje postaje mehanizam preživljavanja. Stoga se glave obitelji osjećaju nemoćni i frustrirani, jer ne mogu zadovoljiti osnovne potrebe svojih najmilijih. Nisu rijetki slučajevi u kojima kći ostane trudna samo kako bi dobila neki higijenski proizvod ili hranu. Sve to negativno utječe na obitelj, socijalne strukture slabe, a ljudi gube vlastite vrednote, svoju čovječnost i dostojanstvo. Ti ljudi, naprotiv, žele raditi i doprinijeti blagostanju društva koje ih je primilo, jer bi se tako, između ostaloga, i integrirali – kazao je nadbiskup Marchetto.
Kako bi se poduprla integracija, Sveti Otac u poruci ohrabruje ratificiranje Međunarodne konvencije iz 2003. godine, koja štiti prava radnika selilaca, te usvajanje od strane pojedinačnih vladâ, zakonodavne, pravne i socijalne intervencije. Osim toga, potrebno je ohrabriti sve one koji su razoreni u svojoj nutrini, kako bi ponovno stekli pouzdanje u sebe – upozorio je Sveti Otac, te napomenuo također kako se treba zalagati kako bi se obiteljima zajamčila pravâ i dostojanstvo, te osigurao smještaj sukladan njihovim potrebama. Od izbjeglica se, međutim, traži da budu otvoreni te imaju pozitivan odnos prema društvu koje ih prihvaća.
Kardinal Renato Raffaele Martino, predsjednik Papinskoga vijeća za dušobrižništvo selilaca i putnika, na današnjoj je konferenciji kazao pak kako je građansko društvo, kao i kršćanske zajednice, potaknuto na djelovanje ovim slojevitim problemima i teškoćama, ali i vrednotama i bogatstvima ove nove društvene stvarnosti. To zahtijeva razvoj odnosa koji se, s jedne strane, pretvaraju u pomoć u uključivanje u društvo, a s druge, u prigode osobnoga, društvenoga i crkvenoga rasta za kršćane, temeljenoga na poštivanju zakonâ, susretu između kulturâ, religijâ i uzajamnome poštivanju vrednota, na temelju ljudskih pravâ. Međunarodno pravo stoga treba štititi jedinstvo obitelji i suzbijati danas sve rašireniju pojavu činjeničnoga ponovnog ujedinjenja obitelji, odnosno njihova ilegalnoga ponovnoga ujedinjenja, do kojega dolazi ponajviše zbog teškoća u zadovoljavanju uvjeta za zakonsko ujedinjenje, kao i zbog dugih birokratskih postupaka u njegovu odobravanju – upozorio je kardinal Martino.