Nismo uvijek spremni s djecom i mladima komunicirati, ponekad izgubimo kontakt i prepustimo ih njima samima

(13. studenoga 2006. – RV) Nismo uvijek spremni s djecom i mladima komunicirati, ponekad izgubimo kontakt i prepustimo ih njima samima. Kako uspostaviti ponovno komuniciranje? Treba početi od slušanja i zagrljaja kako bismo sudjelovali u njihovim emocijama – ističe Masal Pas Bagdadi u svojoj knjizi „Čuo sam da kuca tvoje srce“, koja govori o odgojnoj metodi „suzdržavanja“. Govoreći o knjizi u razgovoru za naš radio, psihoterapeutkinja Bagdadi, kazala je kako je riječ o usmjeravanju dječjih misli i emocija potičući njihov samostalan razvoj. Kad dijete na naš odluku neurotično reagira, poput pretjeranog plača ili bacanja na pod, ne treba ga prepustiti njegovim emocijama, niti mu zabraniti prosvjed, nego treba sudjelovati s njime u njegovom duševnom stanju uzimajući ga u naručje, ali ostati čvrsto pri svojoj odluci. Na taj način dijete, premda zaokupljeno snažnim emocijama, osjeća nazočnost odrasle osobe, odgovorne za njegov život, sposobne obuzdati čak i te snažne emocije. Ovu metodu mogu svi primjenjivati: roditelji i škole. Živimo u rastrganom društvu, bez intimnog i dubokog komuniciranja; televizija, računari i tisuće drugih aktivnosti razvlače djecu, a u stvarnosti su prepuštena sama sebi. Ne želi se djeci zabraniti te stvari, nego ih naučiti da se s njima služe umjereno. Ako izgubimo ovu nit komuniciranja, onda su djeca zaista u opasnosti – kazala je Bagdadi. Osvrnuvši se na odgoj djece, kazala je kako ništa ne može zamijeniti obitelj, koja uspijeva na djecu prenijeti dobro i zlo. Obitelj je osnovna. Ali obitelj ne treba svoju odgovornost prenositi na školu, niti škola na obitelj; svatko ima svoju odgovornost i treba ju prihvatiti. Nesnalaženje je snažan čimbenik, čak i za roditelje jer ne znaju kako postupiti. Jedna mi je mama rekla: „Ne uspijevam držati svoje dijete“, a riječ je o djetetu od dvije godine. Roditelji se boje miješati u život svoje djece, premda znaju da je to pogrješno. Boje se dječje agresivnosti i stoga se često, kad osjete svoju nemoć, utječu pretjeranome kažnjavanju. Kazna je izraz roditeljske slabosti. Ona ne rješava problem, čak stvara veću napetost; nije dosta kazniti dijete nego treba s njim komunicirati i činiti druge stvari, a ne dopustiti da se dijete utječe televiziji, gledajući u njoj zamjenu za majku – zaključila je Bagdadi.