Uz liturgijska čitanja XXXII. nedjelje kroz godinu razmišlja velečasni Denis Barić

Draga braćo i sestre!
Licemjerje nasuprot iskrenosti, bogatstvo nasuprot siromaštvu, zasigurno su naše prve opservacije čitajući evanđelje XXXII. nedjelje kroz godinu. Smatrajući svrsishodnim, Isus iznosi doživljaj onoga s čime se toliko puta tijekom svog djelovanja susreo: iznosi na vidjelo osobnu kartu pismoznanaca, vjernih tumača i obdržavatelja zakona koji na izvan visoki, umni, ugledni, „sveti“ način, druge podučavaju i pozivaju na činjenje onoga što naučava zakon. Isus to ne čini poradi toga jer ih želi osuditi, jer mu je netko postao konkurentom na tržištu tumačenja Istine, Pravde i Ljubavi, već poradi toga što mu je stalo do toga da se njegovi učenici ne dadnu povoditi „izvanjskim“, farizejskom pobožnošću koja je tašta i nepravedna, već iskrenošću i Istinom koja oslobađa. Iako je farizejima često puta iznio prijekor izričući oštru besjedu – jao vama, licemjeri, slijepi vođe, svoja djela činite da vas ljudi vide…, ti isti svoje će lice pokazati u osudi i muci Isusa Krista ističući svoju taštinu, oholost i nepravednost, te važnost i prisnost Židovskom zakonu ispred Božjeg zakona.
Kao oprečnost liku i djelu pismoznanaca Isus upotrebljava lik i djelo žene udovice. Čudne li antiteze, zar ne? Udovica iz današnjeg evanđelja kojoj je evanđelist Matej pridjenuo i epitet „siromašna“ ne samo da ne posjeduje materijalnu moć, već je izgubila i oslonac, sigurnu ruku s kojom je u životu dijelila dobro i zlo, radosti, nade, žalosti. Upravo ta siromašna udovica poslužila je kao primjer posvemašnjeg sebedarja Gospodinu.
Sigurno je došla moliti za svoju djecu, za njihovu budućnost, za njihovu koricu svagdanjega kruha. Tu u hramu ona osjeća sigurnost, zaštićenost: Gospodin je razumije. Doduše, malo je u neprilici kad je zavukla ruku u džep kako bi ubacila svoj dar u hramsku riznicu. Dok drugi s visoka bacaju punu šaku novaca kako bi se pritom čuo odjek koji treba doprijeti do ušiju mnogih, ona u rupčiću u džepu pronalazi posljednja dva novčića. Zanimljivo kako evanđelist Matej bilježi i njezin skromni darovani iznos: jedan kvadrant, tj. najsitniji postojeći novčić ondašnjeg vremena, sitniš. Ljudski gledano neće ta dva novčića hramu ništa pomoći, ali ona ne razmišlja tako, ona daje sve, ne želi ništa zadržati za sebe. Drugi su davali puno, ona je dala sve! Podarila je hramu onoliko koliko je imala, ali je dala uz to i cijelo svoje srce, čitavo svoje povjerenje, svu svoju ljubav. Zato će Isus s pravom reći da je dala više od svih drugih. Ostalo joj je samo pouzdanje u Boga, tj. Bog će se pobrinuti za sutra.
Braćo i sestre, možemo posjedovati sve, a zapravo ne imati ništa. Možemo propovijedati u ime svog nekog „privatnog boga“, voljeti prva mjesta, a da pritom Bogu nismo podarili ništa. Stoga znajmo odabrati put iskrenosti, povjerenja, sebedarja Bogu i ljudima, put evanđelja koje nam iščitava kako je Isus bio uvijek na strani obespravljenih, siromašnih, potlačenih i izgubljenih, baš poput siromašne udovice iz današnjeg evanđelja. To je naš put, to je put Crkve. Put možda različitih od putova naših poznanika, no ne oklijevajmo – na ispravnom smo putu!