Papa švicarskim biskupima

(09. studenoga 2006. – RV) Ponovno otkriti „vjeru u Boga“ putem kateheze koja treba ponovno nauciti „prenositi središnje sadržaje Vjerovanja“ u dobu u kojem je vjersko neznanje dostiglo zastrašujuce razmjere – kazao je papa Benedikt XVI. govoreci švicarskim biskupima koji su popodne završili pohod ad Limina. Papa je istaknuo pastoralnu žurnost povratiti pravu ulogu, formalnu i bitnu, sakramentima, liturgiji, misnoj homiliji i rastu crkvene zajednice. Granica evangelizacije na pocetku ovoga stoljeca ista je kao i ona za koju se potrošiše Apostoli u pocecima Crkve: širenje vjere. To što bi se moglo ciniti paradoksom nakon dvije tisuce godina povijesti Evandelja Papa je stavio u središte promišljanja upravljenoga švicarskim biskupima. Papa je jasno ustvrdio kako je „možda prije dva naraštaja“ vjera na naravan nacin mogla biti pretpostavljana: u njoj se raslo, na neki je nacin bila ocevidna dimenzija života, i nije ju trebalo tražiti“. Sekularizacija je, primijetio je Papa, preokrenula planove: danas „se pricinja suprotno, da u konacnici nije moguce vjerovati, da je Bog cinjenicno odsutan.“
Kršcani nisu imuni na zastranjenjâ toga kulturnog konteksta. Privilegira se „ciniti“, aktivnost, kao da – kazao je Benedikt XVI. vjeru opravdavaju djela. Vjera je naprotiv i poglavito, vjera u Boga, vjera u Krista; kršcanin vjeruje jer u Njih gleda, a ne u stvari. Ova se središnjost – dodao je Papa – treba, po mome mišljenju, na posve nov nacin ocitovati u našem razmišljanju i djelovanju. Jer je vjera duša svega, ona pokrece aktivnosti, i cuva ih da ne postanu aktivizam. Osim toga, vjera nije nešto što možemo izmisliti mi, sastavljajuci je od sastavnih dijelova, vjera je takva jer vjerujemo zajedno s Crkvom. Vjera je to što „prošlost rijeci Svetoga pisma“ cini „sadašnjošcu“, ona omogucuje da u vremenitost ude Božja vjecnost. Ovo je oblik vjere koju bismo trebali staviti u središte svojih aktivnosti, upozorio je Papa i potom se osvrnu na svoju dragu temu: „Treba imati dobre teološke fakultete, sposobne oblikovati u inteligentnoj vjeri, tako da vjera postane inteligencija, a inteligencija vjera“. Papa je izrazio zadovoljstvo zbog velikoga napretka kateheze. Ipak, istaknuo je nadovezujuci se na ono što je malo prije rekao, „Sveto pismo koje treba citati prema povijesnim metodama, treba ga takoder citati u cjelini i u živoj zajednici Crkve“, u kojoj se može dogoditi ucinkovit susret sa Svetim pismom.
Uz dobru akademsku naobrazbu, „trebamo se, kao i uvijek, snažno zauzeti za „obnovu kateheze, u kojoj – upozorio je Papa – neka bude osnovno hrabrost svjedocenja vlastite vjere i iznalaženje nacina da ona bude shvacena i prihvacena“. Vjersko je neznanje dostiglo zastrašujuce razmjere, i zahtijeva dakle „pronalaženje putova kako priopciti, cak i na jednostavan nacin, znanja kako bi vjerska kultura bila nazocna. Sveti se Otac potom osvrnuo na sakrament pokore. Njegov dar – kazao je – „sastoji se ne samo u cinjenici što dobivamo oprost, nego i u cinjenici što postajemo prije svega svjesni svoje potrebe oprosta: samim tim postajemo ocišceni, u nutrini se preobražavamo i zatim možemo bolje razumjeti druge i oprostiti im“. Govoreci o važnosti misne propovijedi predocio je sliku staroga i umornoga župnika te pastoralnoga asistenta, vještoga na uvjerljiv nacin tumaciti rijec Božju. U tome slucaju, dodao je Benedikt XVI. pitanje nam se spontano namece: „Zašto ne bi trebao govoriti pastoralni asistent; on bolje propovijeda i bit ce veca korist za narod?“. Ali ovakvo razmišljanje je cisto funkcionalno – upozorio je Papa. Treba voditi racuna da propovijed nije prekidanje Liturgije zbog držanja govora, nego da je ona sastavnica sakramentalnoga dogadaja, unosi rijec Božju u sadašnjost zajednice. To znaci „da je propovijed sastavnica otajstva“ i stoga, „smatram važnim da svecenik ne bude sveden na sakrament i jurisdikciju (...) nego da se ocuva integritet njegove službe“ – zakljucio je Benedikt XVI.